U danima koji su prethodili referendumu razgovarao sam sa stotinama
ljudi. Slučajno, ne ciljano, ali je referendum svakako i logično bio jedna od
tema. Često i glavna. Čuo sam mnogo različitih mišljenja, sa nekima se nikako
nisam mogao složiti i takve sagovornike sam uzalud pokušavao ubijediti da im je
mišljenje pogrešno. Kao što su i oni mene. Sve one koji su imali bilo kakvo
mišljenje o referendumo mogu podijeliti u tri grupe.
Prva grupa je ona koja slijepo vjeruje da je referendum apsolutno
neophodan i da predstavlja suštinsku odbranu Republike Srpske. Ti sagovornici
uglavnom ne izlaze ni na izbore nikada jer kažu da ih politika ne zanima ali na
referendum moraju da izadju. Politički su i društveno, apsolutno neaktivni, ali su spremni da daju glas.
Druga grupa je ona koja kaže da je svjesna da je priča oko
referenduma prevara Milorada Dodika i njegovo sredstvo za jačanje posustale
vlasti. I pored takvog mišljenja ta grupa je bila spremna da izadje na
referendum jer je u pitanju viši interes o kojem ne žele da raspravljaju. Znači
svjesni su, kako kažu, da je referendum prevara i trik ali moraju da glasaju.
Treća grupa mišljenja je da je referendum štetan po Republiku
Srpsku i tvrdili su da nipošto neće da izadju jer smatraju da je to najbolje za
Srpsku. Bojkot.
Zaista ne znam ko je kako na kraju postupio. Znam samo da sam o
referendumu u posljednjih nekoliko dana započeo desetak tekstova i onda svaki
osušenih usta od nervoze brisao.
Izlaznost je na kraju pokazala ko je od ove moje tri grupe bio u
većini.
