среда, 19. септембар 2018.

Zvezda, Napoli, punoljetni Volvo i dva veterana.

Krećemo kasno. Mirko tjera punoljetnog Volva, nema stajanja. Imamo sreće sa granicama. Umorni smo kao psi obojica, svakog njegova muka muči ali ovo smo čekali godinama i prava je šteta što se nije desilo prije pet, šest godina kada smo imali mnogo više elana. Pričamo kako je euforija neuporedivo manja nego kada smo kao mlađi išli na neke mnogo manje bitne utakmice. Čak i u prvenstvu.

Ipak, kako kilometri prolaze adrenalin raste. Usput prestižemo četiri kombija i autobus sa navijačima Napolija. Ja kakav sam moram da odreagujem. Mašem Italijanima i vičem kroz prozor "Uno uno".

Gužva na Autokomandi nikada veća, čini nam se. More ljudi. Parking tražimo 40 minuta.
Trčimo već je osam sati. Ja stajem vrtoglavica me i dalje muči pri naporu. Tvrde viper palice baš.
Umjesto piva tražimo u apoteci nešto za grlobolju i kašalj. Omatorilo se poprilično zato karte i jesu za jug već treći put za redom. Haos Severa čini mi se više nemam snage da izdržim.







Ulazak je baš komplikovan i klub će morati da poradi na organizaciji ubuduće ili previše zanovjetamo. Uglavnom da bi došli do svog ulaza prelazimo kilometar.


Stojimo blizu Napolitanaca. Prije deset godina bih brojao koliko ih je, sada čak ni zastave nisam prebrojao. Cijenim da ih je oko 500. Sasvim pristojni su bili cijelu utakmicu mada sam ih rijetko čuo.


Sever izgleda impozantno. Krcat i ponovo mi se čini da na njemu ima bar deset hiljada više od kapaciteta tribine. Čitav stadion izgleda nekako drugačije, veselije.


Ovacije dobijaju igrači šampioni Evrope iz 1991. Gledam u Napolitance i oni plješću. Najglasnije ovacije dobija Genije.


Počinje. Grmi. Forsiram Mirka da pjevamo a onda stanem nakon minut. Glas izdaje. Neutreniran.

Uglavnom ovi sa juga Italije su mnogo bolji. Branimo se koliko možemo ali funkcioniše. Gol visi u vazduhu. Bojan šalje poruku ako izdržimo do 70 svašta može da bude.
Izdržali smo do kraja. Da smo dali gol ne znam kako bi sve izgledalo. Jednom sam, protiv Lacija čini mi se, odletio desetak redova niz tribinu.


Sudija svira kraj. Radujemo se iako smo uzeli bod. Nekoliko klasa je sve ovo iznad nas i svaki bod je kao pobjeda. Svaka Borjanova odbrana je na jugu proslavljena kao da smo dali gol. Jednostavno više nisu osamdesete i početak devedesetih.

U povratku više izlazimo iz Beograda nego što se vozimo ostatak puta.

Red politike, red Šabana, Ipčeta, Tome...stižemo oko četiri.

Parkiram auto. Osvrćem se oko sebe sa rukom u džepu.

Liježem. Treba ustajati za tri sata Aleksej ima da me uništi danas.



уторак, 04. септембар 2018.

Živ je Čorba umro nije

Računar palim drugi put od petka. Savjetovan mi je odmor, mir i što manje svjetlosti. Samo mraka ima noću. U glavi ringišpil ne prestaje. Uz stepenice pa odmor kao da mi je sedamdeset. Tijelo hoće ali glava neće. Tijelo opada bez treninga. Čitam Milenijum taman dio gdje ubijaju Daga Svensona.

ATV i RTRS objaviše javnosti Republike kako sam bogatiji za 80 000 dolara. Ni jedna laž me nije toliko obradovala. Priznajem malo sam maštao šta se može sa tim novcem. Na primjer otići na sve tri gostujuće Zvezdine utakmice u Ligi Šampiona.
Jutros pišem demantij, realno ljudi su isti dan kada sam izašao iz bolnice svim zainteresovanim objavili kako sam bogatiji za pomenutu sumu. Klasična nova meta na čelo. Objavili su demantij. Bar misle da jesu. O tome nekada kasnije neki zaista nemaju obraza. To što je tekst prenesen apsolutno ih ne opravdava.

Pored glave najviše, uha, nosa, nogu,  malo ponosa, stradale su mi patike, naočale i najnovije hlače.
Danas obilazim, kupujem gledam cijene isključivo u dolarima.

Ljudi prilaze, pozdravljaju, ne znam više šta da mislim. Hiljadu poruka podrške je stiglo. Zahvalan sam ali da novinari imaju istinsku podršku društva drugačija bi priča bila. Jedni govore kako svašta čačkamo i pitamo ne shvatajući da je to naš posao i da to radimo upravo da to ne bi morali raditi "obični" građani. U principu, mnogima su krivi glasnici loših vijesti umjesto onih koji loše vijesti proizvode.

Pisao sam na ovom blogu svašta bez i jedne marke bilo kakve nadoknade (bezuspješan pokušaj google reklamiranja) jer sam smatrao da je to moja dužnost. I dalje smatram da su časni i pošteni novinari najveći čuvari interesa Republike Srpske. I da je tako u svakoj državi i u svakoj demokratiji na svijetu. Problem je zaista što smo mi kao društvo izgubili svaki kompas i svakodnevno smo svjedoci sve dubljeg dna. Siguran sam da ćemo da propadnemo i da postoje još vrlo vrlo male šanse da se izvučemo. A tome nisu krivi nikakvi neprijatelji već smo sami sebi najveći neprijatelj.

Smršao sam nekoliko kilograma, to vam tek neću oprostiti.