Priča inspirisana stvarnim dogadjajima. Radnja se dešava u
Republici Srpskoj u gradu na rijeci kojoj prijeti poplava plastičnog otpada.
Sezona je godišnjih odmora.
Radnik u svijetlo plavom kombinezonu na kraju smjene jedva čeka da
sjedne na bicikl i odleprša kući. Još nije bio na godišnjem odmoru. Nikada. Na
istom mjestu radi treću godinu već.
Za tri godine promijenio je dva bicikla, ni jednu turističku
destinaciju.
Plata mu je takva da bi godišnji odmor vjerovatno proveo na Vrbasu,
u vrelom stanu u potkrovlju buljeći u televizor ali nije u tome poenta. Poenta
je da godišnjeg odmora nema.
Neposredni nadredjeni mu je rekao da sada nije pravo vrijeme za
njegov godišnji odmor i da će dane koji mu sleduju dobiti kasnije. Ista priča
treći put. Poslodavac mu za godišnje odmore duguje više od trideset dana. Na
pomen da mu to nikada neće biti nadoknadjeno, kao mogućnost kompezacije radnik
u svjetloplavom kombinezonu, usput izgovara nadoknadu u dodatnoj plati, jer
radio je trideset dana u tri godine kada je trebalo da bude na godišnjem
odmoru. Njegova spontana ali logična sugestija izazvala je osmjeh na licu
neposrednog nadredjenog.
Radnik u svjetloplavom kombinezonu nije član Sindikata, sindikat ne
postoji u njegovom društvu svjetlo plavih kombinezona. Radnika u svijetlo
plavom kombinezonu ne dotiče priča o novom Zakonu o radu. Njegova prava ne
postoje ni bez tog novog Zakona koji Sindikat Galiota najavljuje kao poguban za
radnička prava.
Sezona je godišnjih odmora.
Radnica na otvorenom, sa više žutom nego bijelom keceljom oko
struka, čeka kraj smjene. Autobus do sela kreće uskoro. Postoji realna
mogućnost da zakasni.
Radnica sa keceljom oko struka radi pet godina. Prijavljena je. U
pet godina imala je pet dana godišnjeg odmora. Godišnji odmor bi vjerovatno
provela u polju i štali na selu ali nije poenta u tome. Poenta je da godišnjeg
odmora nema.
O novom Zakonu o radu ne zna gotovo ništa. Sindikat bijelih kecelja
oko struka nije član Sindikata Galiota.
Sindikat Galiota, opšte je poznato, vodi računa samo o članovima
svog Sindikata. Mada je i to upitno.
Radnike u Republici Srpskoj, one koji rade kao veslači na galijama,
novi Zakon o radu realno ne zanima jer oni realno trenutno nemaju gotovo
nikakva prava.
Pojedini od njih, postoje fizički dokazi, uz potpisivanje Ugovora o
radu automatski potpisuju i Ugovor o sporazumnom raskidu ugovora o radu!
Sindikat Galiota štiti interese onih koji platu primaju od države.
Nekim od tih radnika najveći problem po dolasku na posao je pronaći slobodnu
stolicu. Ti radnici treba da uslužuju radnike u svijetlo plavim kombinezonima i
bijelim keceljama oko struka. Ne uslužuju jer kada im kombinezoni i kecelje
udju u njihove klimatizovane kancelarije slušaju muziku i ostavljaju otiske po
androidima. Dok im direktori traže povećanje cijene usluga koju treba da
plaćaju Kombinezoni i Kecelje.
Za razliku od Kombinezona i Kecelja oni su članovi Sindikata
Galiota. Samo što nisu nikakvi Galioti kao što ni u Sindikatu nema Galiota.
Glas Galiota se ne čuje. Čuje se samo tihi pljusak vode kada mrtvog
Galiota bace u more a na njegovo mjesto upregnu novog.
P.S. sa žaljem konstatujem da Republici Srpskoj nedostaje jedno Hladno Pivo!
