Nedelja
Kafa prije posla. Gotovo zorom, sa izvorima koji znaju gotovo sve o
popisu stanovništva u BiH i svemu što je prethodilo popisu. O usvajanjima
zakona u parlamentu BiH i Savjetu ministara još prije tri, četiri godine. Ne
odgovara mi lokacija sastanka, Jevrejski kulturni centar, više sam za nešto
zabačenije mejdanske lokacije.
Zapisujem, Srpska ima više 250 popisnih krugova u odnosu na 91,
Federacija 4000 više. Neko je to dozvolio kao što je neko dozvolio i da sva
nadležnost bude prenesena na Agenciju za statistiku BiH uvjeravaju me. Jedan od
sagovornika kasni, pruža ruku i viče „Ti ćeš dobiti batina od onog dezertera iz
Mladog Krajišnika.“ Smijem se, znam da
neću.
Metodologiju prekida gost kafane, sjedajući za sto do našeg. Visoki
funkcioner SNSD-a. Dobacuje mojim sagovornicima da samo dižu dreku oko ničega
oni mu odgovaraju da je on glasao za Zakon o popisu. Kulturna ali neprijatna
rasprava...
Sklapam rokovnik, od dalje suvisle priče nema ništa. Dobacujem
onako uzgred da sve ove političare treba metlom pomesti i dati šansu mladjima
da pokušaju spasti šta se spasti da. Tvrdim da ima mladih pametnih ljudi.
Visoki funkcioner SNSD-a odgovara kako nema mladih a pametnih a ja
mu u odlasku dobacujem kako nema jer svi oni koji nisu poltroni i stranačke
ulizice nemaju nikakvu šansu u svijetu koji su oni stvorili.
Ponedeljak
Renoviranje stana je za sada završeno. U toku je posljednje
čišćenje pred dolazak gosta koji će tu i da ostane.
Moja bivša soba kao da nikada nije spremana. Milion papira,
brojeva...
Čak i notes sa pjesmama iz fakultetskih dana.
Čitam jednu, smijem se. Marina kaže kako je užasna i odmahuje
glavom na moje insistiranje da ću je objaviti na blogu.
Ubijedjen sam da ima nekakve veze i sa pričom od nedelje samo još
ne znam kakve.
Pogled umirućeg pijetla
Gledam iza brda sunce zalazi
Na vratu osjećam ruke umornog seljaka
Kako me pritišću uz umiruće deblo
Kokoške moje što naganjavah ih godinama
Utekoše srećne jer još nije došao na njih red
Ne proliše suzu za pijetla gospodara.
Djeca umornog seljaka stoje iznad mene srećna
U rukama drže kofe i već gladna zamišljaju kako im punim malene
trbuhe
Sunce zalazi i kao da mi kaže
Slušaj pjetle kucnuo je i tvoj čas, više me vidjeti nećeš
Niti ćeš zorom ikada više najaviti rađanje moje.
Posljednji put pokušavam da se otrgnem iz žilavih ruku
Uzalud, oštrica odranije krvave sjekire presječe me po vratu
Ugledah svoje tijelo što ga baciše u jednu kofu punu vrele vode
Prema mojoj umirućoj glavi već su trčali psi.
