Svaki vid protesta u društvu iz kojeg mladi bježe glavom bez obzira
je poželjan. Svaki vid podizanja glasa u društvu koje svaku odluku, koliko god
nelogična i nezakonita bila, pravda većinom ruku u parlamentu, je obaveza. I
nije bitno koliko ljudi se na takvim protestima okupi, bitno je da se pokaže da
postoji onaj makar mali dio društva koji je svjestan šta se dešava i koji ne
želi da ćuti.
Priča grupe mladih ljudi koji se okupljaju oko Restarta u principu
je pozitivna i to što oni traže apsolutno je normalno i ispunjenje njihovih
zahtjeva ne može nikome da šteti. Može samo da doprinese društvu kao cijelini. Ono
što je meni lično na početku te priče smetalo jeste povezivanje nečega što bi
trebalo da bude svenarodni protest (ako bi trebalo) sa pojedincima koji su tu priču pokušali i u
dobroj mjeri uz pomoć medija i plaćenih novinara uspjeli da iskoriste za ličnu
promociju i negativne političke kampanje. Ta bliskost Restarta sa takvim
političkim figurama u nastajanju koštala ih je omasovljenja njihove ideje
(ukoliko cilj jeste, a vjerujem da jeste omasovljenje ideje).
Restart je kritičko djelovanje sa nebitnog Daneta Maleševića
proširio na kompletnu Vladu i SNSD (što je uglavnom i bio razlog razilaženja sa
pojedincima političarima kojima su marketinške agencije koje su angažovali striktno
zabranile napadanje SNSD-a) što je dobro jer je bilo smiješno slušati napade na
Daneta Maleševića pored živih onih pred kojima Malešević ne smije da pisne.
P.S. Mediji u Republici Srpskoj u posljednjih nekoliko mjeseci,
gotovo svi odreda, pokazali su da ih je moguće kupiti za šaku dolara. Ko god
plati dovoljno izgleda da može da kampuje u informativnim emisijama. O plaćenim
novinarima nije vrijedno ni pisati.
