четвртак, 26. март 2020.

100 maraka i Korona



Na kraju Lauša ako gledate sa banjalučke ili na početku ako gledate sa prave, Bistričke, strane izlazim iz prodavnice. Okopnilo u Kovačevićima, može Stanoja bez hrane par dana ali ne može baš predugo. Još ne prijeti da će pojesti mačka. Sve je dobro dok mačak ne pojede njega.

Ispred prodavnice trljam ruke alkoholom. Na glavi kapa, preko lica maska. Gospođa koja nailazi komentariše kako treba biti oprezan. Kažem joj "gospođo bolje je i ovo nego u studenstkom da završim".

"Ja sam ti juče", nastavlja sa dva metra razdaljine gospođa razgovor, "na cesti ugledala 100 maraka. Nekome ispalo. I gledam ja onako u pare i prođem. Ide neki čovjek i pita me što nisam uzela. Kažem ti ja njemu "Ma bojim se korone"..."

Sto maraka je sto maraka ali korona je korona.

Na kraju Lauša ili napočetku ako gledate sa prave, Bistričke, strane cesta je pusta. Tek poneko prođe pješke noseći u rukama kese sa namirnicama. Prevoza nema, ljudi će biti u problemu.

Izolacija na selu je ipak lakša. Sve je bolje nego završiti u studentskom domu.

петак, 06. март 2020.

Specijalni izvještaj o pravu na slobodu javnog okupljanja. Gdje su nestale demokratske vrijednosti?

“Svaki javni prostor kojem javnost ima pristup je adekvatan za održavanje javnih skupova i prakse kojima se odlukama vlasti na različitim nivoima određuje koji je prostor prikladan za javna okupljanja bi trebalo preispitati.”
“Ne može se postaviti blanko zabrana na sve javne prostore nego je potrebno cijeniti okolnosti od slučaja do slučaja.”
Ovo je između ostalog rečeno na konferenciji institucije Ombudsmena Bosne i Hercegovine koja je održana povodom objavljivanja izvještaja te institucije o pravu na slobodu javnog okupljanja u BiH.
U tom izvještaju se na 63 stranice navodi niz preporuka, praksa Evropskog suda za ljudska prava ali i detalji iz konvencije o ljudskim pravima koji su često u suprotnosti sa praksom u Bosni i Hercegovini.
Tako je u izvještaju navedeno da je praksa u Evropi u dvadeset prvom vijeku da nema zabrane mirnih javnih okupljanja, da za javna okupljanja nije potrebna nikakva dozvola a da ih organizatori prijavljuju nadležnim organima samo kao obavještenje o namjeri održavanja javnog okupljanja kako bi organ kojem se prijavljuje mogao da preduzme aktivnosti za koje smatra da su neophodne a povodom najavljenog javnog okupljanja. Navodi se i da vlasti u BiH na različitim nivoima insistiraju na previše detalja kada je javno okupljanje u pitanju da čak od organizatora traže da preuzme odgovornost za bilo kakvo kršenje javnog reda i mira što bi trebalo da bude odgovornost organa koji se inače u državi bave tim poslom.
U instituciji Ombudsmena BiH se na konferenciji za novinare nisu dotakli ni jednog konkretnog slučaja u BiH u prošloj godini iako su samo u Banjaluci u prethodnih godinu dana dobili nekoliko primjedbi na način na koji se policija ponašala u spriječavanju održavanja javnih okupljanja čak i stajanju nekoliko lica na javnim površinama.
Ono što je evidentno, ipak, jeste da su u izvještaju Ombudsmena jasno napisane evropske prakse i prakse u demokratskim zemljama a koje nisu istovjetne praksi kada je javno okupljanje konkretno u Republici Srpskoj u pitanju.
U izvještaju se navodi da ni jedna kritika organa vlasti ili postupanja državnih službenika ne bi smjela biti dovoljan razlog za uskraćivanje prava na javno okupljanje.
Navodi se i da neko javno okupljanje može služiti promociji nepopularnih ciljeva ali da kao takvo mora biti omogućeno i imati zaštitu. Navodi se i da se skupovi mogu desiti spontano kao odgovor na neku aktuelnu situaciju i da se kao takvi ne mogu najaviti ali da svejedno moraju biti omogućeni u ostvarivanju prava javnog okupljanja.

четвртак, 05. март 2020.

Mile, Mićo i Konobar


Sve ovo nije se desilo ali ne bi čudilo da jeste

U banjalučkoj kafani dok kroz poluprigušeno svjetlo dopire lagana nota krajiške pjesme Mile i Mićo se gledaju kao na prvom sastanku. Mile se mršti, obrve mu se spajaju u jednu jer se ježi na krajišku pjesmu iako godinama savršeno glumi kako je ljubitelj iste. Ćuti, neće da se žali, bilo kakvo odvraćanje pažnje sa pregovora sa Mićom od Semberije nije poželjno.

Mile: Slušaj Mićo, da se ne zajebavamo ovi tvoji znaš i sam nikada neće pobijediti. Mi imamo tih projekata za Semberiju daj da se dogovorimo.

Mićo: Nisam ja protiv samo ne znam kako da izađem iz začaranog kruga.

Mile: Ti još malo potpiruj a i ja ću pa će te Mirko izbaciti i onda opletemo kako ne poštoju različite stavove i slično. Reći ću ja da su instruisani iz Tuzle da bi se spriječio razvoj Bijeljine.

Konobar: Iz Tuzle?

Mile: Ćuti mali.

Mićo: Pa dobro, projekti su projekti...

Mile: Nego šta. Ima Bijeljina da zasija kao Laktaši. Spremni smo da uložimo velike pare. Znaš, Bijeljina nam je važna. Granica, Srbija, Rusija, gasifikacija...

Mićo: Pa jeste, treba uložiti u Bijeljinu

Mile: Naravno, samo da rješimo to. Ti vidi šta ćeš sa tim svojima a ja ću sa svojima u Bijeljini lako, oni ionako ne smiju pisnuti. Pogledaj Doboja, do juče su proklinjali Obrena, on im sada šef...ha ha ha ha.

Konobar: Šefe a što ne uložite svejedno u Bijeljinu što Vam treba da Mićo pređe?

Mile: Ćuti mali, nemaš pojma.

Mile: Onda jesmo se dogovorili? Ti Mićo pravi frku, glumi žrtvu i gledaj da te izbace, nemoj slučajno sam da izlaziš to nam ne odgovara, već da te otjeraju pa da možemo onda reći...

Mićo: A ono...?

Mile: Koje ono? Ma to ništa, jebeš to...

Mile: Znači dogovorili smo se...ulažemo milione u projekte.

Konobar: Jel ima Vlada pare za to?

Mile: Mali, jesi li ti konobar ili glumiš nekog ekonomistu ovdje?

Mićo: Stvarno u pravu je, šta kaže Višković za te projekte nikako on da se oglasi. Valjda Vlada treba da ulaže pare...

Mile: Koji Višković? Aha...Ma kakav Višković eno ga gugla koronu. A ti mali nemoj da sereš previše.

Pružaju ruku jedan drugom. Kroz prigušeno svjetlo ugostiteljskog objekta pronose se zvuci sa radio stanice.

„Crni gavran crni gavran rašio krila, iznad kuće, iznad kuće Vojvode Momčila....“


среда, 04. март 2020.

Policija se žalila na oslobađajuće presude banjalučanima



Banjalučka policija, Policijska stanica Centar, uputila je žalbu na oslobađajuću presudu Ozrenu Perduvu iz neformalne grupe Pravda za Davida. 

Perduv je početkom februara oslobođen odgovornosti koje su mu prekršajnom prijavom stavljene na teret a prekršajnu prijavu je dobio zbog, kako se navodi, kršenja javnog reda i mira u maju prošle godine u dvorištu hrama Hrista Spasitelja.
Policija se na oslobađajuću presudu žalila Okružnom sudu a u žalbi sugerišu da je postupajući sudija na Osnovnom sudu pristrasan i da je donekle popustio i pod pristiscima medija.

Oslobađajuća presuda Perduvu prva je u nizu oslobađajućih presuda na Osnovnom sudu u Banjaluci na kojem su ročišta održana zbog prejkršajnih prijava za kršenje javnog reda i mira.
Sud je u svim dosadašnjim oslobađajućim presudama naveo kako uzvici Pravda i Pravda za Davida nisu kršenje javnog reda i mira već ustavom zagarantovano pravo na izražavanje neslaganja sa radom institucija.

Inače, prekršajne prijave su u maju prošle godine dobili i građani koji se u vrijeme na koje se odnose prijave nisu bili na okupljanju grupe Pravda za Davida.

уторак, 03. март 2020.

Opozicija traži Šeranićevu ostavku zbog afere "Poslovni prostor u Trebinju"

Opozicija traži ostavku ministra zdravlja Republike Srpske Alena Šeranića zbog navoda da je Fond zdravstvenog osiguranja u Trebinju poslovni prostor platio nekoliko puta više od realne cijene.

Naime, FZO Republike Srpske je u Trebinju od privatnog lica kupio poslovni prostor za svoje potrebe i platio ga 1 800 000 maraka a to privatno lice je prethodno isti poslovni prostor od investitora koji je gradio zgradu u Trebinju kupilo za 400 000 maraka što implicira da je poslovni prostor plaćen 1,4 miliona više od stvarne cijene, tvrdili su danas poslanici opozicije.


Nebojša Vukanović je u skupštinu donio presudu Osnovnog suda u Banjaluci kojom se poništava kupoprodajni ugovor između lica koje je prvobiotno kupilo poslovni prostor, Srđana Šućura i investitora Plants global inc BiH jer kupac nije ispoštovao svoje obaveze prema prodavcu. Samim tim, kaže Vukanović, ništavan je i kupoprodajni ugovor između Šućura i Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske.

"Tako da je FZO dao 1,8 miliona maraka a nije kupio i ne može uknjižiti ništa. Dakle, prosto je nevjerovatno da u vrijeme ovakve krize se dešava takav ogoljen i beskurpulozan kriminal, da se nešto plaća tri ili četiri puta skuplje, nalazi se posrednik između investitora i fonda..."- kaže Nebojša Vukanović.

Vukanović je predložio da svim poslanicima bude podjeljena presuda o poništenju kupoprodajnog ugovora ali to nije prihvaćeno. Poslanici vladajuće koalicije nisu se previše upuštali u raspravu. Poslanik SNSD-a Igor Žunić je rekao da je besmisleno da odgovaraju na prozivke raspravljaju o nečemu o čemu trenutno nemaju dovoljno podataka navodeći da on ima informacije da je u momentu prve prodaje objekat bio u sivoj gradnji i da je zato kada ga je FZO kasnije kupovao bio skuplji.

Dejan Kusturić prvi čovjek FZO tvrdi da je bivše rukovodstvo FZO sve radilo po zakonu kada je kupovan poslovni prostor u Trebinju, da je raspisan javni poziv u skladu sa procedurama i da je izabran najbolji ponuđač. Kasnije je FZO shvatio da nešto nije u redu, pojašnjava Kusturić i tražio je sudsku zaštitu i raskid ugovora ali su mu sredstva u iznosu od 1,8 miliona takođe sudskom odlukom skinuta blokadom. Direktor FZO kaže da je fond reagovao još polovinom prošle godine.


"Taj proces još uvijek nije završen do kraja i mi čekamo da se potvrdi pravosnažnom presudom u korist nas, međutim tu se komplikuje situacija da navodno Šućur Srđan nije ni kupio taj prostor od Plants globala gdje imamo presudu da je Plants global dobio ponovo taj prostor. Znači jako komplikovana situacija.

Kusturić dodaje i da su u FZO zbog svega podnijeli krivične prijave protiv Srđana Šućura koji im je prodao poslovni prostor ali i ovlaštenog lica u Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko pravne poslove od koje parnicom traže i nadoknadu štete.

Poslanik Nebojša Vukanović kaže da je nevjerovatno da sada u FZO odgovornost prebacuju na RUGIP jer je nestvarno da je takav objekat uopšte mogao biti plaćen 1,8 miliona maraka a da nije sve provjereno prije toga. Jasno je da krivične prijave neće sanirati štetu učinjenu Republici Srpskoj, rekao je Nebojša Vukanović.

уторак, 18. фебруар 2020.

Okupirana Srpska


Republika Srpska je okupirana teritorija. Oteta od naroda od strane vještačke elite. Kojoj nije bitno da li se teritorija kojom vlada zove ovako ili onako sve dok vladanje tom teritorijom obezbjeđuje status elite, makar I vještačke.

Na okupiranoj teritoriji vještačka elita iscrpljuje resurse teritorije I naroda koji većim djelom I ne prepoznaje okupaciju čak I učestvuje u okupaciji. Na okupiranoj teritoriji dešava se egzodus. Okupator oličen u vještačkoj eliti pohlepnošću I stavljanjem ličnih interesa I interesa pripadnika vještačke elite ispred interesa teritorije koju je okupirao sistematski čisti prostor od preostalih rodoljubivih grupa koje nisu dovoljno snažne za otpor, jer su kvislingške snage jače I brojnije, ali je dovoljno hrabar za odlazak.

Kada okupator oličen u vještačkoj eliti očisti prostor okupirane teritorije od preostalih rodoljubivih grupacija protivnika će pronaći u sadašnjim dijelovima kvislingških snaga. Jer postojanje protivnika je neophodno radi zadržavanja mita o ugroženosti koju samo okupator oličen u vještačkoj eliti može da otkloni.

Vještačka elita  većim dijelom zna da je dio okupacionih snaga ali su pretvaranje u patriotske snage kroz glumu doveli do savršenstva. Vještačka elita elitizam nije stekla obrazovanjem, odricanjem, radom I stvaranjem već gramzivošću, prevarom, milionima ubranim na poljima okupirane teritorije, sebičnošću I izdajom interesa okupiranog naroda. Velik broj članova vještačke elite čak je intelektualno ograničenih sposobnosti ali taj nedostatak vješto prekriva bahatošću, nasilnošću I ničim potkrepljenom samouvjerenošću I ambicijom. Intelektualni nedostatak nije im prepreka već preporuka.



Kvislinzi koji podržavaju vještačku elitu dijelom slijepo vjeruju da vještačka elita nije okupator već izbavitelj a dijelom raspoznaju istinu ali uživajući u zoni konformizma sebično zarad sitnog ličnog interesa podržavaju okupaciju I uništavanje okupirane teritorije I pristajući na status sluge I roba prema kojem se gazda dobro odnosi. Ne zna se šta je po okupiranu teritoriju pogubnije. Slijepilo ili izdaja.

Na kraju će I jedno I drugo dovesti do kraha. Preživjeće samo predvodnici vještačke elite sa milionima  ubranim na poljima okupirane teritorije. U spas neće povesti ni svoje kupljene novinare, profesore, dekane, predstavnike boraca, sindikata….jer da su rodonačelnici vještačke elite mislili o drugima ne bi postali vještačka elita niti bi okupirana teritorija postala moneta za potkusurivanje u računima ličnih interesa.

петак, 13. септембар 2019.

DOMAĆI PESTICIDI

Piše Ljiljana Preradović

AKO NJEGUJEŠ CVIJET – RASTE. AKO GA NE ZALIJEVAŠ – VENE. AKO STAVIŠ PREVIŠE PESTICIDA U ZEMLJU  SVE  TRUNE. PESTICIDI SU POLITIČARI, MEDIJI, STARLETE, SAMODOPADLJIVOST, MRŽNJA, GLUPOST, FOLK… SVI SMO NEKAD BILI CVIJEĆE.
Prvi put sam zaplakala na pomisao da moram da odem, da bi mogli da odu.
Daleko.
Šta je život bez onih koje najviše voliš?
Šta je život bez porodice?
Zar mislite da je život “potok, žbun i trava”. Komad zemlje? Granica?
Ispratila sam prijatelje odavno, postala sam dosadna ponavljajući rečenicu
“Stalno ispraćam nekoga, a ja kao saksija sa starim fikusom ostajem.”
Nebo je jedno, ali nismo isti ako  nema naše porodice.
Ko će se smijati i radovati s vama, onako najiskrenije tamo daleko.
Možda i hoće, ne znam pisaću i o tome jednom, ali tek kada to doživim.
Ljuta sam.
Tužna sam.
Ne odlazimo zbog novaca. Da, jako su važni da bi se opsatlo u sistemu, jer svaki sistem košta, a najviše košta živaca ako administrativna pravila ne možete da ispratite iz mjeseca u mjesec.
Suštinski se odlazi zbog straha i potrebe da budemo okruženi duhovnijim ljudima, spremnijim da prihvate druge i drugačije.
Nije kod nas tako. Nikada nije ni bilo. Rat je prošao, ali ostao je u glavama. Mediji su se pobrinuli da tako bude. Godinama smo njegovali mržnju i razvijali generacije koje ne znaju šta bi sa emocijama koje su ostale.
Zašto imamo potrebu da poništavamo jedni druge i stalno pokušavamo dokazati ko smo, odakle smo i ko je u pravu? Znamo li mi zaista ko smo?
Ne znamo da volimo, opraštamo. Ne pokušavajte me uvjeriti da je drugačije. Ne znamo. Nismo naučeni. Učili su nas da se plašimo. I dalje nas tome uče. 
Poznajem jednu mladu ženu koja je sa cijelom porodicom emigrirala u Španiju. Nema tu puno filozofije, da ne bih objašnjavala svima pojedinačno-  ZAŠTO?,  i ja sam je pitala,  objavila je status na FB:
Pusti muziku do daske. Utišaj razum. Trči.  Ne okreći se. Pojačaj muziku. Reci da te se ne tiče. Reci da ne razumiješ. Reci da smo sami krivi. Reci šta god hoćeš, ali vjeruj niko ne može da trči toliko brzo i da utiša svoju savjest.
Dobro mogu oni koji nemaju dušu!
Strah od praznog papira, praznog ekrana… ili samo odluka, ona bljutava novogodišnja da neću više ništa da komentarišem…  eto odluke su tu da se krše, pa tako ću i ovu. Moram, zbog sebe i onih koji ne mogu ni jaje da pojedu,  goli krompir da sebi skuhaju. Ne pokušavajte VI koji nemate ni razuma, ni srca, ni duše da komentarišete ovo  riječima “neka zavrnu rukave i zarade za hranu” jer GOSPODO jednostavno postoje oni koji se na životnom putu negdje usput izgube, blokiraju i ne znaju više kako dalje. Neki su zbog poroka ostali bez svega, neki se jednostavno nisu znali “snaći”, neki su “pukli”, a opet ima i ona većina koja je godinama živjela na kredit i vjerovala da će biti sposobna da  zaradi u ovoj zemlji dovoljno i za hranu i kredite i da neće biti u situaciji da dođe do prosjačkog štapa. Ima i onih koji jednostavno nisu imali sreće, izvukli su šugavu životnu kartu i šta sada. Treba ih pustiti da umru, crknu, treba očistiti iz vidokruga  sve one koji  remeti sliku spokoja i život kao iz časopisa.
Takvi ne odlaze. Oni ostaju u ovoj zemlji.
Danas odlaze obrazovani, a oni iza sebe ostavljaju stanove koje su već otplatili, pristojno plaćene poslove i sa sobom odvode djecu koja su tek prohodala, i odnose diplome koje su stekli ovdje. Neka idu radujem se zbog njih. Izabrali su da žive.
Svako veče, dobro svako drugo veče, posmatram jednu bakicu u Centralovom  14B. Izađem uvijek prije nje, ali sasvim dovoljno ostanem zaleđena na sjedištu gradskog autobusa posmatrajući te ispucale ruke koje grčevito drže ceker, onaj platneni, iz bivše Jugoslavije, ma ko zna možda je stariji i od nje. Koliko je star, toliko je i izlizan. Providi se. Uvijek je u njemu luk i krompir, struk peršuna. Evo mjesec dana se vozim i nikada nisam primjetila da se u trošnom bakinom torbaku nalazi nešto drugo.
Zajedno se vozimo. Strah me je da i ja jednom ne budem baka sa izlizanim torbakom.
Svi koji danas rade, neka se ne zavaravaju. Bićemo upravo to. Ako i dočekamo penziju, pitanje je čemu će ona da služi.
Nisam te pitala kako si, pitam kako je? Sija li sunce? Smije li se narod? Idete li u pozorište? Čitate li? Putujete li se? Volite li? Šta radite, kada ne  mrzite?
Oblak, nebo, planina, brdo, rijeka, potok, bara… Balkan. Volim ga da ga jebeš… ali zašto? Pitam se da li je to stanje bolesti za koju ne postoji dijagnoza, a ako nema dijagnoze nema ni lijeka. Razmišljam šta je plemenitije, voljeti sebe ili domovinu?
Šta je domovina?
Da li smo  učeni da je imamo, gradimo, čuvamo i pazimo? 
Domovina je skup uspješnih, obrazovanih – naučnika, umjetnika, radnika, neradnika, starog i mladog, kulture i nekulture, istorije i legende… domovina je priroda i društvo.

Najzagađenije rijeke u Bosni i Hercegovini su Bosna, Spreča, Miljacka i Željeznica, podaci su Centra za životnu sredinu RS.

Ovo smo mi, naša slika i prilika. Da li i dalje mislite da smo dobri, da nas nepravedno napadaju. Kakav čovjek moraš biti da u rijeku, čistu vodu bacaš smeće. Nikakav. Mi smo ništa. Jedna velika 0.
Mi glumimo i imitiramo civilizovano društvo, i to jako loše radimo.
Najjače je kada u medijima  (a i ja sam novinar) pročitam u saopštenju “Prva konferencija, prvi u regionu, po prvi put” pa pravo mi dođe mukica, ne znam da li bih se smijala ili plakala.
Napisah neki dan da ovo nije moje doba, jednostavno je tako. Ovo nije moja zemlja jer nju čine ljudi, većina kojoj ne pripadam. Jasna je tu računica, i biram da ne pripadam njima.
To što smo tihi, ne znači da smo mutavi.
Dobro mi osjećamo vaš bezobrazluk  i glupost, ovo nije naša borba, naše vrijeme i zato odlaze oni koji vrijede.
Ali to ne znači da se jednom neće vratiti, ako do tada sve ne bude pokriveno našim unutrašnjim smećem.
Mi zadnjih 10 maraka dijelimo sa prosjakom, prijateljem ili onim kome je to potrebno.
Mi bacamo otpad u rijeke, šume, planine.
Mi znamo više država u Evropi i SAD-u, negu građani tih zemalja.
Mi se ne radujemo uspjehu našeg komšije, poznanika.
Mi  pijemo kao da nam je zadnji put, plešemo kao da nikada na noge nećemo stati, smijemo se da nas  cijeli svijet čuje i plačemo kao da nam je posljednji dan na planeti zemlji.
Msmo kontrast koji eksplodira. Od samodestruktivnosti do čiste ljepote, opstajemo vijekovima, kako, ne znam. Koliko dugo, ne znam? Osjećam da starimo, gubimo na snazi, šarmu… ma ćoravi smo.
Malo mi je dosadilo slušati kako smo najgori, najsmrdljiviji, najnekulturniji, najglasniji, najmasniji, najagresivniji… teško je sve to slušati i biti objektivan,  bar dok si u istom košu, a znaš da si manjina i da se tvoj glas ne čuje daleko.
A šta ako buka postane dovoljno glasna, preglasna… jesmo li spremni da je čujemo?
Može li se čuti glas ako je buka preglasna? Ako su megafoni u rukama onih koji mrze? 
Meni je dovoljno da pogledam, jedne oči, ne mora niko ništa da kaže… istina je u njima. Tijelo i pokreti su neartikulisani, isijavaju bijesom… ali oči odaju, oči nikada ne lažu.
Ne skrećite pogled. Ako gledaš dovoljno dugo vidjećeš istinu o sebi.
Šta ako smo godinama postali toliki cinici, i toliko sumnjičavi, a kako i ne bi, varao nas je ko je stigao, a mi vjerovali u bolje sutra, da jednostavno nemamo kapacitet da budemo nešto više od ovog što smo danas.
Putovanja i ljubav su jedine vrijednosti koje priznajem.
Ako njeguješ cvijet on raste.
Ako ga ne zalijevaš on vene.
Ako staviš previše pesticida u zemlju, sve što je u njoj počinje da trune.
Pesticidi su političari, mediji, starlete, samodopadljivost, mržnja, glupost, folk…
Svi smo nekad bili cvijeće.