“Svaki javni prostor kojem javnost ima pristup je adekvatan za održavanje javnih skupova i prakse kojima se odlukama vlasti na različitim nivoima određuje koji je prostor prikladan za javna okupljanja bi trebalo preispitati.”
“Ne može se postaviti blanko zabrana na sve javne prostore nego je potrebno cijeniti okolnosti od slučaja do slučaja.”
Ovo je između ostalog rečeno na konferenciji institucije Ombudsmena Bosne i Hercegovine koja je održana povodom objavljivanja izvještaja te institucije o pravu na slobodu javnog okupljanja u BiH.
U tom izvještaju se na 63 stranice navodi niz preporuka, praksa Evropskog suda za ljudska prava ali i detalji iz konvencije o ljudskim pravima koji su često u suprotnosti sa praksom u Bosni i Hercegovini.
Tako je u izvještaju navedeno da je praksa u Evropi u dvadeset prvom vijeku da nema zabrane mirnih javnih okupljanja, da za javna okupljanja nije potrebna nikakva dozvola a da ih organizatori prijavljuju nadležnim organima samo kao obavještenje o namjeri održavanja javnog okupljanja kako bi organ kojem se prijavljuje mogao da preduzme aktivnosti za koje smatra da su neophodne a povodom najavljenog javnog okupljanja. Navodi se i da vlasti u BiH na različitim nivoima insistiraju na previše detalja kada je javno okupljanje u pitanju da čak od organizatora traže da preuzme odgovornost za bilo kakvo kršenje javnog reda i mira što bi trebalo da bude odgovornost organa koji se inače u državi bave tim poslom.
U instituciji Ombudsmena BiH se na konferenciji za novinare nisu dotakli ni jednog konkretnog slučaja u BiH u prošloj godini iako su samo u Banjaluci u prethodnih godinu dana dobili nekoliko primjedbi na način na koji se policija ponašala u spriječavanju održavanja javnih okupljanja čak i stajanju nekoliko lica na javnim površinama.
Ono što je evidentno, ipak, jeste da su u izvještaju Ombudsmena jasno napisane evropske prakse i prakse u demokratskim zemljama a koje nisu istovjetne praksi kada je javno okupljanje konkretno u Republici Srpskoj u pitanju.
U izvještaju se navodi da ni jedna kritika organa vlasti ili postupanja državnih službenika ne bi smjela biti dovoljan razlog za uskraćivanje prava na javno okupljanje.
Navodi se i da neko javno okupljanje može služiti promociji nepopularnih ciljeva ali da kao takvo mora biti omogućeno i imati zaštitu. Navodi se i da se skupovi mogu desiti spontano kao odgovor na neku aktuelnu situaciju i da se kao takvi ne mogu najaviti ali da svejedno moraju biti omogućeni u ostvarivanju prava javnog okupljanja.
