Intervju-Zoran Talić odbornik u skupštini grada Banja Luka

Zašto mislite da treba mijenjati vlast u Banja Luci?

Prije svega zato što u posljednjih dvadeset godina ova vlast je imala priliku da daleko bolje i više uradi za svoje gradjane. To ću pokazati na nekoliko konkretnih primjera. Ja sam osam godina odbornik u skupštini Grada. Ova vlast je imala na raspolaganju preko milijardu i sedamsto miliona maraka, kako budžetskih tako kreditnih sredstava ali i sredstava koja su otišla iz grada u vidu otimanja zemljišta i poklanjanja zemljišta. Kad svedemo računicu to izgleda ovako,: preko milijardu maraka budžeta, preko 200 miliona maraka kreditnih zaduženja i oko 500 miliona maraka novca u zemlji koju je grad mogao da prometuje ali je ta zemlja oduzimana. Primjeri su Poljoprivredna škola, Medicinska škola, zemljiše u Zalužanima koje su poklonili MUP-u, zemljište koje je Grad poklonio Ustavnom sudu RS. Znači samo za ovih osam godina imali su na raspolaganju 1,7 milijardi maraka.

Šta je trebalo po Vašem mišljenju biti uradjeno s tim novcem?

Sa svim tim novcem mogla je biti uradjena kompletna infrastruktura grada Banja Luka. To je kmpletna kanalizaciona mreža, svi kolektori na teritoriji grada Banja Luka. Samo kad te dvije stvari pogledate danas smo mogli imati jedan čist i uredan Vrbas a ne Vrbas koji je postao kanalizacija. Mogli smo završiti svu kanalizaciju u gradu, mogli smo završiti kompletno vodosnadbijevanje kako u gradskom tako i u prigradskom dijelu grada. Mogli smo možda završiti i obilaznice oko grada.Mogli smo napraviti nove parkove, završiti sve vrtiće, možda smo mogli otvoriti nove sportske objekte, riješiti osnovne potrebe gradjana u ovom trenutku. Konkretno na Starčevici, mogli smo završiti i školu i vrtić. I sada ne bi imali ovu muku koju imamo da u školu na Starčevici ide preko 1600 učenika a dajoš tu školu nisu počela da pohadjaju djeca koja žive na potezu od Rebrovca do Venecije. Takodje mogli smo završiti vrtić koji je potreban Starčevici. Mnogo se toga moglo uraditi.

Kako Vam izgleda Banja Luka 2016 godine?

Dosta loše. Mislim da je izgledala mnogo bolje prije nekoliko godina kada je počelo nešto da se radi. Medjutim mislim da sada sve ono što se do tada možda i radilo sad je počelo da se sanira. Znači dosta se nekvalitetno radi. Krenuću od najosnovnijih stvari, to je prostorno uredjenje i gradjenje. Mislim da imamo dosta loše i haotično stanje u oblasti gradjenja. Ja sam predložio da imamo gradskog arhitektu jer samo tako možemo to stanje riješiti. Graditi Banja Luku bez urbanističkog plana je katastrofa. Urbanistički plan grada Banja Luka prestao je da važi prije nepunih deset godina. U tih deset godina imali smo kompletan gradjevinski javašluk. Nastali su neki objekti na nekim lokacijama koji sigurno nikada ne bi nastali. Nije se planski gradilo. Nikla su naselja koja nemaju objekte koji bi trebalo da zadovolje sve potrebe gradjana. Konkretno evo imamo naselje koje ide od Rebrovca do Venecije, nemate ni jednog vrtića, školu imate ali ona zadovoljava potrebe čitave Starčevice. Imamo novo naselje koje je niklo u Aleji Centar. Ni jednog vrtića, ni jedne škole. Šta će se desiti sa tom djecom kada krenu u školu? Gdje će ići, u koju školu? To su ti problemi, nije se sistemski radilo da se napravi više odredjenih sadržaja za porodicu. Samo se išlo da se vidi gdje je njihov odredjenji kapital. Čak ne krivim investitore ja krivim vlast. Vlast je morala da uredi taj prostor. Investitor je došao da gradi a vlast je trebalo da odredi šta da gradi i kako da gradi.

Kolika je tu bila uloga skupštine grada i kako uopšte ocjenjujete rad skupštine u prethodne četiri godine?

Sa srednjom ocjenom. Smatram da se moglo daleko više. U ove četiri godine skupština grada se uopšte nije dotakla najbitnijih tema. Malprije sam rekao pola milijarde smo poklonili u zemljištu. Četiri godine uopšte se nije raspravljalo o zemljištu Poljoprivredne škole koje je kao takvo najbitnije za grad Banja Luku u ovom trenutku, što zbog lokacije što zbog finansija. Mi to uopšte nismo razmatrali i ja sam itekako ljut na rukovodstvo skupštine jer sam ja nekoliko puta to tražio kad su bili izvještaji o radu Pravobranilaštva. To je po meni vrlo loše.

Skupština grada je u jednom trenutku samo postala protočni bojler gradske uprave odnosno Gradonačelnika. Skupština grada je postala samo jedan servis loših odnosa koalicionih partnera. Postala je talac. Mi smo imali situaciju da se koalicioni partneri nisu mogli dogovoriti oko budžeta i trpio je rad skupštine. Ja sam u ovom skupštinskom sazivu imao preko 200 konkretnih amandmana na odredjene odluke, budžete...Svi ti amandmani su bili odbijeni, osim jednog u vezi sa regulacionim planom i izgradnjom vjerskog objekta na dječijem igralištu.

Ja sam tada jedini stao uz gradjane i tražio da se to odgodi i tada su uslijedili dogovori i pregovori pa su se usaglasili i ostali odbornici. Suština je da sam tražio da se taj prostor obogati sadržajem za djecu i starije i to je jedino što je skupština usvojila.

Da li je opozicija mogla ozbiljnije djelovati i uraditi više? Kolika je odgovornost opozicije?

Ja lično mislim da smo se mi maksimalno davali u ovom sazivu u skladu sa našim mogućnostima i kapacitetom koji smo imali. Nas je bilo sveg osam. U početku nas je bilo više dok odredjene kolege nisu prešle u stranke vladajuće koalicije. Ono što je sigurno jeste da ni mi nismo bili tamo skupštine bi se završavale u roku od sat dva. Ovako smo mi sa diskusijama, prijedlozima i zahtjevima dovodili do toga da skupštine traju po dva, tri dana. Dakle, opozicija je maksimalno pokušala da ukaže na odredjene neregularnosti i da ponudi konkretna riješenja ali na kraju se ipak sve završavalo sa njihovom matematikom. Mi smo bili maksimalno disciplinovani i sve ono što je bilo loše po Banja Luku mi smo bili protiv toga, ukazivali smo na to. Čak smo uspjeli i da uključimo i širu javnost kroz medije i komunikaciju na terenu. U ovom sazivu mediji i gradjani su prvi put pokazali veliko interesovanje za rad skupštine.

Šta gradjani Banja Luke mogu očekivati ukoliko stranke opozicije dobiju veće povjerenje gradjana Banja Luke ove godine? Šta će biti prvi potezi?

Mislim da je veoma bitno reći da je to privreda. To je ono što mi sad na sve moguće načine pokušavamo da nadjemo i našli smo konkretna riješenja i mjere. Hoćemo da vidimo šta je to što mi treba da rasteretimo za privrednike da bi doveli investitore.  Danas je ljudima najbitniji posao, nije toliko bitno da li im je završen asfalt ispred kuće ako će on po tom asfaltu hodati bos. Bitno je čovjeku dati posao a on će obuven i sit hodati i po makadamu. Ovako imamo suprotnu situaciju. Lično sam razgovarao sa velikim brojem investitora budući da mi je to i profesija i posao. Sada već postoji dosta interesovanja ljudi koji bi na neki način investirali u Banja Luku. Skoro sam odveo jednog velikog investitora u Poslovnu zonu Ramići gdje sam se na ličnom primjeru uvjerio koliko nam je spora i neaktivna administracija. Čovjek je bio spreman i spreman je danas da udje sa velikim kapitalom i da zaposli velik broj gradjana Banja Luke a li traži da administracija bude efikasna i da ga može uslužiti. On ne traži nikakve ustupke, ne traži ništa već samo traži da administracija bude brza i efikasna u riješavanju problema. To su gradjevinske dozvole i sve ostalo što je potrebno.

Mogu li gradjani Banja Luke očekivati kvalitetne promjene? Postoji realna opasnost koju gradjani osjećaju a to je da će ukoliko i dodje do promjena doći samo do promjena imena koji sjede u istim foteljama a da se niša suštinski neće mijenjati.

Ne. Sam kandidat za gradonačelnika je kazao da će nakon godinu dana ponovo pitati gradjane. Ja pozivam sve gradjane da se maksimalno uključe u proces donošenja odluka. Smatram da gradjani što prije treba da se uključe i da sa nama koji ćemo biti buduća vlast odlučuju. Gradjanski aktivizam je nešto što nam je potrebno i što treba da bude pokretač jake Banja Luke. To se najbolje vidjelo na primjeru Banj Brda i igrališta u Boriku. Kad bi se gradjani maksimalno uključili vlast ne bi mogla da luta. Mi ćemo sigurno ići na sve moguće načine i to sam i najavio, da prilikom usvajanja budžeta idemo sa sastanacima sa Savjetima mjesnih zajednica i gradjanima. Da pitamo gradjane šta je njihov prioritet. Da li je to škola, vrtić, put, voda...A ne kao sad što postoji. Vi sad imate kabinetsko riješavanje problema gradjana. Ja to najviše zamjerim kod kreiranja budžeta. Ide budžet grada i to se kao formalno pusti u Savjete mjesnih zajednica. Savjeti mjesnih zajednica sad u ovom trenutku čine najvećim dijelom, uz dužno poštovanje pojedinim, pripadnici vladajuće koalicije.  Sve što se pošalje Savjetima mjesnih zajednica to prolazi. Oni ne sazivaju zborove gradjana da bi gradjane pitali šta žele. Oni sjednu, dogovore i to pošalju nazad. Nikada medju gradjane ne odu dva najbitnija programa. To je program zajedničke komunalne potrošnje i program gradskog gradjevinskog zemljišta. Kroz te programe vi najbolje pitate gradjane šta žele. Vi ovako njima samo pošaljete apstraktan budžet u kojem se ništa konkretno ne može vidjeti u smislu šta će donijeti svakom naselju ponaosob. Kad im pošaljete te konkretne programe onda oni mogu da vide šta smijerate sa njihovim naseljima konkretno.

Ukoliko budete vlast hoće te li imati hrabrosti da riješite problem viška administracije i hoćete li imati hrabrosti da se suprostavite trendu ličnih interesa ispred kolektivnog?

Čim smo se prihvatili ovog posla onda smo svjesni toga. Mi smo već jasno kazali šta smatramo da treba da se uradi. To se može nekom svidjati ili nesvidjati. Kad su u pitanju sva dugovanja koja su napravljena od strane ove vlasti pod izuzetno lošim uslovima moramo ići u reprogram tih kredita. Moraćemo da rasteretimo budžet. Sada preko 27 miliona mraka ide na otplatu kredita.

Šta to konkretno znači?

To znači da ćemo odrejene kredite morati reprogramirati. Kredit ako ističe 2025 mi ćemo ga morati produžiti do neke 2030 godine da bi rasteretili odredjen period u budžetu i da bi to moglo biti preusmjereno u razvojnu komponentu.

Šta će biti sa viškom administracije?

To isto moramo riješavati. Mi ćemo to na sve moguće načine morati riješavati. Zato i idemo na pravljenje privrednog ambijenta. Moraćemo jedan dio tih ljudi prevesti u privredu. Generalno koliko god to bilo nepopularno pričati ja smatram da će se administracija morati smanjivati. Da li će to biti prekompozicijom odredjenih odjeljenja jer je besmisleno da imate Gradsku razvojnu agenciju, Odsjek za ekonomski i lokalni razvoj koji treba da rade isti posao. I imate pri tom Odjeljenje za privredu. Šta je suština, neko je gomilao tu administraciju. Vi imate u Akvani 98 zaposlenih radnika od toga pola u ugostiteljstvu. Mi ćemo to ugostiteljstvo dati u zakup a ostaviti isključivo ovaj sportski i rekreativni dio. Moraće se neke stvari riješavati ali nećemo mi gledati da ljudi ostanu bez posla ali će se morati stvarati jak privredni ambijent da bi ti ljudi mogli preći u privredu. Šta ćemo uraditi sa novcem ukoliko dodje do reprograma. Isključivo koristiti za privredu i poljoprivredu. Mi imamo situaciju da je na selima dobar dio ljudi otišao i prijavio se na biro u Banja Luci. Zašto, pa upravo zbog pogrešne politike koju ova vlast vodi. Podsticaje ne treba dijeliti na način kako se to do sada radilo. Banja Luka mora uzeti aktivnu ulogu u stvaranju ambijenta da onaj ko proizvodi svoj proizvod može i da plasira na tržište.  Da mu grad garantuje otkup. Grad Banja Luka bi trebao da napravi tri otkupne stanice i tri sušare. Bolje je to poljoprivredniku obezbijediti nego mu dati 1000 sadnica. Ako ja sad vama dam 1000 sadnica u vrijednosti 5000 maraka i vi uzmete vi trebate sad otići u kredit da kupite mehanizaciju, da kupite sve ono prateće šta vam treba, vodovodnu mrežu, sistem kap po kap...i na kraju nemate plasman. Bolje je obezbijediti plasman a poljoprivrednici će sami onda ući u realizaciju svih ovih stvari. Konkretan primjer sam predložio. Kako riješiti pitanje otkupa mlijeka na teritoriji grada. Hajde da napravimo na tri, četiri lokacije mlijekomate. To je fantastična priča koju, recimo, imate u Hrvatskoj. Kad sam to predložio na skupštini grada ali niko nije htio da posluša. Centar za razvoj i unapredjenje sela treba tako da radi. Na način da će napraviti otkupne stanice ili kroz javno-privatno partnerstvo ili isključivo kroz javni sektor. Napravimo mljekomate i uzimamo isključivo domaće mlijeko od proizvodjača sa sela. Mlijeko direktno dolazi u mljekomat, angažujemo sanitarne i higijenske inspektore koji će na dnevnoj bazi to kontrolisati. Taj poljoprivrednik neće svoje mlijeko prodavati za 0,3 maraka već za 0,8 maraka. Grad može da prodaje za marku a gradjani dodju na mljekomat kupe domaće jeftino mlijeko.

Kome to ne odgovara?

Pa očigledno neko ne umije to da riješi ili ne želi to da riješi. Ja ne mogu reći kome to ne odgovara ali znam kome odgovara. Odgovara poljoprivrednom proizvodjaču i gradjanima Banja Luke.

Gdje vidite Vi Banja Luku 2025 godine?

Ako dodje do promjene vlasti, sigurno bar korak bolje ili dva u odnosu na ovo gdje se sad nalazi. Ako bi sada krenuli da razvijamo privredu i poljoprivredu ja tu vidim neku našu najveću šansu. Banja Luku ruralno područje čini sigurno izmedju 65 i 70 odsto. Kad bi naše kapacitete koristili za razvoj poljoprivrede to bi bilo idealno jer bi onda mogli kroz ta sredstva razvijati i infrastrukturu . Kad pogledamo privredu sigurno kroz privredu možemo jačati sport i kulturu. Dakle to sve ide jedno sa drugim. Ja vidim Banja Luku sigurno na jednom snažnom, jakom putu ka, ne samo Evropskoj uniji već na putu ka jednom stabilnom i modernom gradu u regionu. Mislim da mi kapacitete za to imamo.

Na ovom blogu uskoro će se pojaviti intervju sa kandidatom za gradonačelnika Banja Luke, Draganom Čavićem. Čavićev protivkandidat Igor Radojičić takodje je, krajem jula, obećao da će dati intervju za ovaj blog u avgustu.

Vojna imovina, poraz Srpske

Republika Srpska politički srlja u propast. Najnovija odluka Apelacionog vijeća Suda BiH po kojoj na BiH mora da bude upisana vojna imovina u Han Pijesku ne može biti iznenadjenje kada se u obzir uzmu sva dešavanja u posljednjih nekoliko godina. Upisu vojne imovine na BiH kumovalo je nekoliko katastrofalnih političkh odluka predstavnika Srpske i u Banja Luci i u Sarajevu u posljednjih deset godina. Političkim porazima Srpske kumuje i ćutanje opozicije i u slučaju najavljenog referenduma i u slučaju popisa i u slučaju vojne imovine koje ima veze sa slučajem popisa. Krivo je i Pravobranilaštvo RS koje sada najavljuje žalbu.

O tome svemu sam pisao u junu ove godine.

четвртак, 16. јун 2016.

Srpska na raskrsnici nakon popisa. Njeni predstavnici na svim nivoima ćute!

Kompletna arhiva bivšeg Geodetskog zavoda Bosne i Hercegovije koja obuhvata svu geodetsku, katastarsku i sličnu dokumentaciju do 1992 godine ostala je u Sarajevu. Tačnije u Arhivu BiH gdje je premještena iz zgrade Predsjedništva u kojoj je do 2012 godine neformalno postojao i radio Geodetski zavod BiH. Arhiva je trebala da bude podjeljena entitetima odnosno entitetskim geodetskim upravama ali je, uvjeravaju moji izvori, odlukom Nebojše Radmanovića tadašnjeg srpskog člana Predsjedništva prebačena u Arhiv.  Kompletnom tom arhivom sada raspolaže Bosna i Hercegovina što će se pokazati kao nemjerljivo značajno kada na dnevni red ponovo dodje popis vojne i državne imovine.

2008 i 2009 godine OHR je na čelu sa Valentinom Inckom i Rafi Gregorijanom ušao u posao popisa vojne i državne imovine u BiH. OHR je osnovao radne grupe i od entitetskih geodetskih uprava uprava tražio pristup svim njihovim arhivama. RUGIP se tada tome protivio a poenta je u tome tvrde moji sagovornici da je OHR već imao svu arhivu, onu koja je postojala u neugašenom Geodetskom zavodu BiH ali je nije smio javno koristiti jer po Dejtonu ta arhiva je odmah nakon rata morala biti podjeljena entitetima.

Rukovodstvo RUGIPA nije dozvolilo pristup svojoj arhivi a vlasti Republike Srpske predloženo je da po hitnom postupku bude popisana sva imovina na teritoriji Republike Srpske. Taj posao je mogao biti završen za nekoliko dana i svakako bi izazvao oštre sankcije OHR-a prema funkcionerima i RUGIPA I RS ali je u vrhu Geodetske uprave procjenjeno da je to žrtva koju se isplati podnijeti. U vrhu RS i Pravobranilaštvu nije. Ostao je status kvo, OHR nije ušao u arhivu RUGIPA, Srpska nije popisala vojnu i državnu imovinu na svojoj teritoriji a arhiva postoji i u Sarajevu.

Popisnom Metodologijom predvidjeno je da agencija za statistiku ima BiH ima sopstvenu dokumentaciju što je na mala vrata pravljenje centralizovane geodetske uprave dok bi entitetski služili kao servisi. Slično je već uradjeno sa entitetskim Zavodima za statistiku.

Osnova za pravljenje centralizovane geodetske uprave na nivou BiH biće upravo arhiva koja je ostala u Sarajevu tvrde moji sagovornici.

Moji sagovornici uvjeravaju kako se Republika Srpska uhvatila priče o broju nerezidentnih stanovnika zbog čega se održava i posebna sjednica NSRS dok niko ne priča o suštini problema slučajno ili namjerno. Kažu i da treba pretresti kompletnu Metodologiju koja iako su je potpisali tadašnji srpski predstavnici u vlasti BiH ipak nije zacementirana.

Republika Srpska, svakako je, pojašnjavaju moji izvori, danas u dosta lošijem položaju nego što je bila prije potpisivanja Metodologije ali još ima prostora za djelovanje jer se brojna pitanja tek trebaju razradjivati.

Bolonja, Koper. Povratak.

Krevet čezne za mnom. Sasuolo nas je vratilo u surovu realnost srpskog fudbala. Nakon dvadeset sati bez sna ne osjećam nikakvu potrebu da se prepustim čarima noćnog života Redjo Emilije, ako takav i postoji.

Bar u hotelskoj sobi je pun ima i piva ali ne usudjujem se da posegnem za bilo čim iz bara. Uklapam se u budžet putovanja, ima i vode.

Uz spavanje smo dobili i doručak. Švedski sto, trpamo koliko može stati u tanjir pa ponovo. Realno maleni su tanjiri. Italijanski par pored nas skroman. Gospodja jede jogurt i kroasan a gospodin žitarice. Nataša ukazuje na drastičnu razliku u običaju doručkovanja. Ja joj ukazujem na našu potrebu da pojedemo što više da po mogućnosti ne jedemo sve do Banja Luke. Jer uklapamo se u budžet putovanja.

Prvobitni plan bio je da dan nakon utakmice ostanemo negdje oko Venecije na kupanju. Mijenjamo plan što zbog vremena što zbog želje da se što prije približimo kući. Kupaćemo se u Kopru, Capo de Istria što bi rekli Italijani.

Usput, red je, odlazimo do Bolonje. I dalje se divimo autoputu ali i činjenici da je poprilično pokriven kamerama. Kao i da prije svake kamere stoji obaviještenje o radarskoj kontroli. Toga kod nas nema. Na ulasku u Bolonju prvo iznenadjenje. Naplatna rampa bez ljudske posade. Preznojavanje od pet minuta. U pomoć pristiže prvo od auta koja strpljivo čekaju iza nas. Table nas odaju. Iskreno zahvaljujemo i vozimo dalje ka Bolonji. Darko govori kako je Bolonja evropski centar umjetnosti. Mogao je reći i da je evropski centar stočarstva što se mene tiče. Mene u Bolonji prije svega zanima Renato DallAra. Kad sam bio mladji znao sam u pola noći imena svih italijanskih i engleskih stadiona. Više ne.

I Bolonja je prazna. I kod njih je avgust mrtvila. Prazne ulice, zaključane radnje, zaključan stadion. Nismo mogli unutra. Šteta. Za sada je jedini italijanski stadion, pored ovog na kojem nas je uništio Sasuolo, na koji sam ušao Bentegodi. Na ekskurziji dok su ostali išli pipati Juliju za dojku.

Idemo dalje, nemamo više problema sa automatskim naplatnim rampama. Do Trsta stajemo na odmorištu na autoputu Bolonja Trst. Svi smo obećali da ćemo nešto donijeti iz Italije. Market na autoputu se šareni od proizvoda. Nevjerovatno ali čovjek tek kada ode malo van naše Avlije shvati kako ljudi ustvari žive. Više gledamo nego što kupujemo jer uklapamo se u budžet putovanja. Ja sam uzeo magnet za frižider. Marina će biti zadovoljna. Ako ne bar će slagati da jeste.

U Sloveniji se odvajamo za Koper. Niko nije bio u Kopru, ne znamo šta da očekujemo. Darko i ja samo tražimo more. Pogotovo ja, ove godine ni Vrbas me nije vidio. Prvi put u životu.

Koper oduševljava. Imaju i Trg Maršala Tita, razumljivo njima je najviše valjao. Plaža je ok, odmah kraj mora. Totalno prihvatljivo ljetovalište. Oduševljavaju i cijene u marketu. Gotovo identične našima. Naglas razmišljam da počnem sa ljetovanjem na slovenačkom primorju.

Nastavljamo put kroz Hrvatsku. Oči već počinju da se bune. Zavaravam ih sa dva piva. Varka uspješno djeluje, pratimo mjesec ka istoku.

Foto Kaldera u mraku

Nenavijački put u Redjo Emiliju

To biješe jedne vedre večeri mjeseca avgusta. Biješe red basketa pa red piva. Kako ludi dogovori kod Srba uvijek padaju nakon trećeg piva ni to vedro avgustovsko veče nije bilo izuzetak.

Idemo u Italiju, predlažem. Darko prihvata ostali ne mogu. Darko će povesti gospođu. Ja ću povesti Škodu. Marinu još nisam obavijestio ali nije bilo nikakvih problema. Stvarno je najbolja žena na svijetu.

Krećemo ozareni nakon četvrtfinala u košarci. Do Redjo Emilije ima oko 800 kilometara, računamo na oko osam sati puta. Sasuolo igra na stadionu u Emiliji jer je njihov premalen za evropska takmičenja. Ja lično nemam nikakva očekivanja od utakmice i sav taj naš fudbal sve me manje interesuje. Na put smo krenuli totalno nenavijački sa tri akreditacije za njihovu zapadnu tribinu.  Četvrti put na utakmicu ulazim kao novinar nikada ništa nisam napisao, fer je da se to promijeni.

Na granici u Gradišci prvo osmijeh BiH graničara pa ozbiljan izraz lica hrvatskog. Mora da je zbog košarke, gužva je ista sa obe strane, nema je. Jezdimo prema Zagrebu odmaranje na tom dijelu puta nije preporučljivo. Kasnije smo saznali da su Bojsi napali neke Zvezdine simpatizere iz Pančeva.

U Sloveniju ulazim prvi put nakon apsolvenstke ekskurzije, drugi put u životu. Na prvu konstatujemo da je hrvatski autoput u poredjenju sa slovenačkim kao srpski u odnosu na hrvatski. Dakle hrvatski je izvikan. Slovenija je divna, vožnja odmara oči dok se prolazi pokraj svih onih malih mjesta pokraj puta.

Ne bi primjetili da smo stigli u Italiju da pored puta Karabinjeri ne zaustavljaju sve sa istočnim tablama. Akreditacije prvi put odradjuju posao. Idemo dalje.

Autoput u Italiji tek je perverzija. Isto kao i putarina. Koliko samo uzmu na putarini, put je pun kao oko.

Venecija ostaje sa strane, idemo ka Bolonji. Autostrada dela Italija, ograničenje 130, začudo svi voze u tim okvirima. Kasnije čujemo da su kazne rigorozne i da se svi pridržavaju pravila.

Do Redjo Emilije trebalo nam je tačno devet sati vožnje, uz odmaranja. Škoda se odlično pokazala, svidio joj se put.

Emilija je mrtav gradić u avgustu kao i većina Italije ispostaviće se u ovom mjesecu. Čudimo se kako gotovo ništa ne radi. 

Grad je pod opsadom policije, gradjani su upozoreni na gostujuće navijače. Srećom sve je proteklo bez najmanjeg incidenta a stiglo je oko 2000 Delija. 

Problem je medjutim bio u pronalasku smještaja. Ono nekoliko hotela što je bilo otvoreno manje više popunjeno. Sobe smo platili skuplje od planiranog ali ne preskupo. Uklapamo se u budžet putovanja.

Sasuolo je mali gradić pored male Redjo Emilije pa i nije bilo očekivano da na utakmici bude mnogo ljudi. Zvezda je bila domaćin ali joj ni pun stadion Delija ne bi pomogao.

Fascinira kultura koju smo uočili kod domaćina. Način odlaska na stadion, porodično, prodaja piva ispred stadiona. Stotine hostesa koje usmjeravaju navijače na njihova mjesta.

Ispred stadiona smo popili i jedino pivo tog dana. Dva piva deset evra. Ošamutilo me je automatski, mislim da nije zbog jačine piva.

nastaviće se...

Slučaj Kuzmić-foto

Pokušaj deložacije porodice Kuzmić iz kuće u banjalučkom naselju Česma nije uspio. Sudski izvršitelj odustao je od deložacije jer je ponovo utvrdjeno da Kuzmići, koji su kuću iz koje treba da izadju mijenjali u ratu za svoje imanje u Hrvatskoj, nemaju gdje da odu osim na ulicu.

Kuzmići kuću moraju da napuste po Riješenju banjalučkog Osnovnog suda a po zahtjevu nekadašnjih vlasnika kuće. Kuzmići tvrde da su kuću regularno mijenjali za svoje imanje koje je devastirano i nije održavano nakon zamjene kako piše u ugovoru o zamjeni.

Pokušaju deložacije asistiralo je desetak policajaca. Okupilo se i dvadesetak Kuzmićevih prijatelja. Bio je prisutan i poslanik u NSRS, Adam Šukalo.

Radomir Kuzmić koji u kući živi sa suprugom i dvoje djece ranije je govorio kako živ neće napustiti kući. Tvrdi da je na djelu ogromna nepravda.

Kuzmić je prije nekoliko godina štrajkovao gladju ispred NSRS danima i tada mu je obećana pomoć do koje nije došlo.

http://vkovacevic.blogspot.ba/2016/08/konacni-obracun.html

Projekat Medna

Već sam pisao o "projketu Medna" i ulaganju Republike Srpske u gradnju MHE Medna na Sani od koje RS neće imati baš nikakve koristi (http://vkovacevic.blogspot.ba/2016/05/srpska-u-gubitku-zbog-koncesije.html). Pisao sam i o tome kako je Elektrokrajina zaobišla proceduru javne nabavke i firmi koja gradi MHE dodijelila posao gradnje voda vrijedan 2,8 miliona maraka (http://vkovacevic.blogspot.ba/2016/05/elekrokrajina-posao-bez-javne-nabavke.html). O tome govori i film "Otimanje rijeke"(https://www.youtube.com/watch?v=8wWuC3S5K-g)

U nastavku o istoj temi prenosim saopštenje Centra za životnu sredinu i transparensi Internašnala od 19 avgusta.

Novo “ulaganje” građana u projekat hidroelektrane “Medna” na izvorima rijeke Sane

Kontroverzna gradnja hidroelektrane Medna na rijeci Sani ovih dana ponovo pokazuje da se novcima građana finanskijski podržava privatni projekat, iako će uništiti jedno od prirodno najvažnijih područja Bosne i Hercegovine.

Juče je završen javni uvid za Zahtjev za izdavanje ekološke dozvole za nadzemno-podzemni vod 35kv „Medna – Čađavica“ na teritoriji opštine Ribnik i Mrkonjić Grad dužine 17,3 km, još jedan projekat koji ide na ruku austrijsko-njemačke firme Kelag koja gradi hidroelektranu Medna.

Centar za životnu sredinu ispred Koalicije za Sanu je dostavio komentare na Dokaze uz zahtjev za izdavanje ekološke dozvole za nadzemno-podzemi vod 35kv „Medna-Čađavica“ u kojima navodi niz nedostataka i grešaka ovog projekta.

„Kažemo nova „ulaganja“ građana jer je i ovo projekat koji ide iz džepova građana koji već plaćaju izgradnju hidroelektrane „Medna“ kroz subvencije za obnovljive izvore energije“, istakao je Goran Krivić, Koordinator Koalicije za Sanu.

Koalicija je sa Studijom ekonomske opravdanosti hidroelektrane Medna demantovala i pokazala da Medna donosi korist samo pojedincima. Zaključak Studije pokazuje da će funkcionisanje hidroelektrane imati negativan finansijski efekat po budžet opštine i RS u iznosu od 1.055.988 KM.

Transparency International u Bosni i Hercegovini (TI BiH) je takođe ukazivao na netransparentnan proces dodjele ugovora za izgradnju 35kv voda „Medna-Čađavica“ u vrijednosti preko 3 miliona KM, koji je Elektrokrajina dodijelila LSB Elektranama – istoj firmi koja je i koncesionar i investitor gradnje MHE Medna i koja je u vlasništvu Kelaga. Iako je Zakonom o javnim nabavkama propisano da ugovori ovakve vrste moraju biti dodijeljeni otvorenim postupkom, Elektrokrajina ga je direktno dodijelila LSB Elektranama pregovaračkim postupkom bez objave obavještenja. TI BiH je od Elektrokrajine zahtijevao dostavljanje spornog ugovora o izgradnji voda, ali je Elektrokrajina odbila, uz objašnjenje da će njegovo objavljivanje ugroziti gradnju, te je TI BiH još uvijek u postupku korištenja raspoloživih pravnih mehanizama kako bi se obezbijedilo objavljivanje ovog ugovora.

„Obraćali smo se i Agenciji za javne nabavke u ovom slučaju, i iz dokumentacije koju je Elektrokrajina dostavila Agenciji vidljivo je da su i sami uslovi ugovora sporni, jer su postavljeni tako da ako Elektrokrajina u roku od tri godine ne isplati sve rate, LSB postaje vlasnik ovog voda. Kada se uzme u obzir i to da će RS kompletnom ovom koncesijom zapravo biti u gubitku, i sve uočene nepravilnosti od samog početka, jasno je da se ovdje pogodovalo ovoj firmi i da je kompletan projekat podređen privatnim interesima i dobiti pojedinaca preko leđa građana“, ističe Ivana Korajlić iz TI BiH.

U javnosti se najavljuje kao važan investicioni projekat, koji je suštinski u suprotnosti sa težnjom da se očuvaju najvrednije rijeke BiH, da se izvori i gornji tok Sane zaštiti i po Prostornom planu RS proglasi kao park prirode, da se dio bogatstva naše zemlje sačuva i ne proda u bescijenje. Koalicija za Sanu je u više navrata u poslednjih sedam godina dokazala da će hidroelektrana negativno uticati na ekološki, socijalni i ekonomski aspekt kako tog kraja tako i cijele države.

Zahtjev za izdavanje ekološke dozvole za nadzemno-podzemni vod 35kv „Medna – Čađavica“ je Ministarstvu za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju dostavila „Elektrokrajina“ a.d. Banja Luka koja je u svojstvu investitora. Javni uvid je završen 18.08 ali radovi na terenu su već krenuli.

Vozilima NSRS do Mjeseca i nazad

Narodna skupština Republike Srpske mijenja pet vozila. Sva su korištena za potrebe Službe i rukovodstva Narodne skupštine. Vozila će biti zamijenjena staro za novo uz doplatu a procijenjeno je da pet vozila koja se mijenjaju ukupno vrijede 19.800 maraka.

Audi A6 3,2 procijenjen je na 5800 maraka. Koristio ga je potpredsjednik NSRS Senad Bratić. Vozilo je 2007 godište a prešlo je 517 500 kilometara što znači da je godišnje prelazilo 57 500 kilometara.

Reno Megan procijenjen je na 3200 maraka. Vozilo je koristila Služba NSRS. Proizvedeno je 2007 godine a prešlo je 343 460 kilometara. Što znači da je godišnje prelazilo 38 162 kilometara.

Reno Megan procijenjen je na 2800 maraka. Vozilo je koristila Služba NSRS. Proizvedeno je 2006 godine a prešlo je 286 000 kilometara. Što znači da je vozilo godišnje prelazilo 28 600 kilometara.

Reno Megan procijenjen je na 4000 maraka. Vozilo je koristila Služba NSRS. Proizvedeno je 2008 godine a prešlo je 235 650 kilometara. Što znači da je godišnje sa ovim Renoom prelaženo u prosjeku  29 456 kilometara.

Reno Megan procijenjen je na 4000 maraka. Vozilo je koristila Služba NSRS a proizvedeno je 2008 godine. Prijedjena kilometraža ovog vozila je  224 000 kilometara. Godišnji prosjek 28000 kilometara.

Evidentno je da je Služba NSRS u posljednjih deset godina koristila četiri vozila a da su zaposleni u Službi NSRS od 2006 godine (najstarije vozilo koje se mijenja) prešli 1 089 110 kilometara. Što znači da su u deset godina i manje prešli gotovo trideset dužina ekvatora. Prešli su i tri dužine od Zemlje do Mjeseca.

Od Narodne skupštine sam zatražio i uvid u putne naloge svih vozila koja se mijenjaju. Uvid u tu dokumentaciju mi je obećan ali se to još nije desilo.

Konačni obračun

Lako je kada je najveći problem to što se oni koji preko RTRS-a vode Srpsku i zaklinju se u srpstvo i samostalnost ne obezbijede prenos srpskih nacionalnih selekcija. Lako je i kada se nerviraš zbog gluposti oko referenduma i vještački napravljene priče oko referenduma u Srebrenici. Još je lakše kada se nerviraš nedjelovanjem opzicije.

Jebeno je kada čekaš ponedeljak da te izbace iz kuće sa ženom i dvoje djece.

Sumnjam da Radomira Kuzmića iz Banja Luke zaboli neka stvar i što nema prenosa  a i to što su žene ušle u polufinale. Čisto ne vjerujem da ga mnogo dotiče i najava referenduma o Danu Republike. On je ratovao kada mnogi nisu i kada je trebalo kada to nije bila fingirana borba kao ovih što se bore samo za svoje milione i interese preko naroda.

Radomir Kuzmić iz Banja Luke, naselje Česma u ponedeljak 22 avgusta odlukom banjalučkog Osnovnog suda mora sa porodicom da napusti kuću u kojoj živi. Jebena sudbina a nikoga nije briga.

Kuzmići su u ratu svoje imanje u Hrvatskoj mijenjali za kuću u naselju Česma, legalno za šta imaju sve potrebne dokaze i papire. Prije deset godina bivši vlasnici kuće u Česmi tražili su i dobili poništenje ugovora i traže natrag svoju kuću u Banja Luci. Što je njihovo pravo i što ne znači da su u pravu. 2009 godine Radomir Kuzmić je danima štrajkovao gladju ispred Narodne skupštine Republike Srpske. Štrajkovao je iskreno i zaista što je bilo lako primjetno a u nekoliko navrata intervenisala je Hitna pomoć što su sve snimle mnogobrojne TV kamere.

Tada su Kuzmiću, nakon što je slučaj privukao pažnju javnosti, pomoć obećali svi. Mnogi poslanici tadašnjeg saziva, nekoliko ministara lično je s njim razgovaralo i obećalo riješenje njegovog problema.

Kuzmić mi je prije nekoliko dana rekao da mu je ponudjen privremen alternativni smještaj što on nije prihvatio jer mu nije djelovalo da će to biti i trajno riješenje. Kuzmić svo vrijeme napominje i da je njihovo bivše imanje u Hrvatskoj devastirano jer nikada nije korišteno nakon njihovog odlaska i zamjene imovine. Oni jednostavno nemaju gdje da se vrate a i kada bi imali njihov život je više od dvadeset godina u Banja Luci.

Radomir Kuzmić i njegova porodica u ponedeljak čekaju sudske izvršitelje. Radomir je rekao da živ neće napustiti kuću. Na žalost ishod je neizvjestan.

P.S. Najavljeni referendum (koji će ipak teško biti održan) od kojeg će Republika Srpska imati ogromnu političku štetu, procijenjeno je koštaće oko 1,5 miliona maraka.

Lov na asteroide

Šta radiš kasno večeras? Stiže poruka od jednog od najboljih drugara i oca od kuma u petak poslijepodne. Odgovaram da gledam utakmicu da bi nakon toga uslijedio poziv da idem s njim na Manjaču da snimamo kišu asteroida. Oko dva sata noću stiže dodatno pojašnjenje. Odgovaram Dejanu da apsolutno nije normalan ali pristajem. Taman kada završi utakmica mislim. Da uz koje pivo i asteroide lakše prebolim brutalno očekivano razbijanje od Amera.

Marini govorim da idem sa Dejanom na Manjaču da snimamo asteroide. Kaže da bi ona rado išla ali ne može. U šoku sam, meni koji napamet znam Zvjezdane staze i mnogo nepotrebnih informacija o svemiru nikada nije palo na pamet da posmatram kišu zvijezda padalica koje to nisu. Marina ne shvata moju opsjednutost Stazama svako veče u 23 sata. Po ko zna koji put.

Ponoć je i počela je utakmica. Ranije sam drhtao kada smo igrali ovakve mečeve valjda zato što sam se uvijek nadao da možemo da ih dobijemo. Još od 1996-te.

Dvadeset razlike, šaljem poruku Dejanu da idemo ranije jer nemam snage da gledam Amerikance protiv nas koliki god da su majstori. Ipak čekamo poluvrijeme i krećemo, ja i dalje mislim da nam se u drugom ne piše ništa dobro i da je bolje da ne gledam.

Parkiramo kod kasarne, nekako je prijatnije. Aparat sa stativa uperen u nebo. Nakon deset minuta zamoljeni smo da se udaljimo. Nije baš dozvoljeno zadržavanje kod kasarne kažu dva poprilično prijatna vojnika. Selimo se par stotina metara, Dejan nastavlja snimanje, svakih deset minuta proleti jedan asteroid, uzbudljivo do bola. Mada je nebo fenomenalno, makar i onaj mali dio koji stalno vidimo. Stižu poruke da naši gube minimalno, nema veze samo da dobijemo ako je ikako moguće pa makar i ne pogledao ni reprizu.

Sreća je pa smo ponijeli pivo. Nakon tri postalo je manje dosadno ali i mnogo više hladno. Čini nam se da je minus što nas sjeća na kampovanje na Manjači na fakultetu i spavanje u Jugu.

Ništa nismo snimili. Dejan kaže da smo zakasnili. Propustili kišu asteroida, propustili fantastično drugo poluvrijeme srpskih košarkaška.

Foto: Dejan Rakita

Referenduma neće biti

Od referenduma o Danu Republike Srpske neće biti ništa. Bakir Izetbegović podnijeće apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine koji će srušiti odluku o raspisivanju referenduma. Džaba smo krečili a Narodna skupština Republike Srpske ponovo je brutalno zloupotrebljena za korist dnevne politike. Pogotovo, pojašnjavaju mi sagovornici, jer nije ni bilo potrebe da se raspiše referendum jer srpske stranke svejedno nisu ni priznale odluku o ukidanju Dana Republike 9 januara.

Referendum odnosno apelacija Ustavnom sudu BiH bio je jedna od tačaka o kojima su nedavno u Istočnom Sarajevu razgovarali lideri SNSD-a i SDA, Milorad Dodik i Bakir Izetbegović.

Prije sastanka Bakir Izetbegović Miloradu Dodiku je, tvrde moji izvori, poslao listu sa 12 tema o kojima želi da razgovaraju. Neke od njih su upravo referendum ali i popis odnosno rezultati popisa u BiH i problemi koji su nastali nakon objavljivanja rezultata popisa.

Milorad Dodik je, inače, tvrde isti izvori, u Istočno Sarajevo došao izbjegavajući u potpunosti teritoriju Federacije BiH čak i u slučajevima kada je teritorija FBiH presjecala teritoriju Republike Srpske svega nekoliko kilometara. Zato su vozila u pratnji predsjednika SNSD-a do odredišta stigla obilaznim, gotovo nepristupačnim putevima. Početak sastanka je kasnio.

Šokovi iz Ria

Televizor u dnevnoj sobi iz samo njemu znanih razloga ne podržava HD signal BHT-a. U spavaćoj uglavnom ili spava ili kmeči najmladji medju inače vječito mladim Kovačevićima. TV u spavaćoj podržava HD signal, isti proizvodjač. Palo mi je na pamet da im zamijenim lokacije. Odustao sam, nije mi se dalo. Prinudjen sam da Igre gledam bez HD jer nam brane da gledamo na bilo kom drugom kanalu koji nije domaći. Čak i kad domaći ne prenose ono što bi bilo logično da prenose. Čak i kad daju snimak umjesto direktnog prenosa ili kombinuju snimak i direktan prenos. Šokovi.

Kad gledam onda uglavnom gledam na RTRS. Uglavnom košarku. Isključivo košarku. Komentator košarkaški moj dobar prijatelj i jedan od rijetkih koji se može slušati na košarci jer zna. Jedino da smanji partizanštinu ali takav je rodjen. Prihvatljivo je. Šokovi uslijede kada program ostane i nakon prenosa pa počne informativna emisija. To su već šokovi. Ili kad nakon prenosa krene promocija Sarajevo film festivala na RTRS. To je već izdaja.

Šokovi su i budjenja. Kao i izostanci prenosa ženske košarkaške reprezentacije. Ni odbojkašice nisam upratio. Prenosi RTS ali banda brani da se gleda. Dobro, bilo je protiv Portorikanki, mislim, na BHT. Šok nad šokovima je što nema odbojkašica Dominikanske Republike. Mada ih ne bi prenosili vjerovatno pa bih se samo nervirao.

Šokovi su i rezultati. Bobija prežaliti neću. A ni Bjelicu. Mada rezultat protiv Australije svakako je sve samo ne nerealan. Prejaki su kenguri i to zna svako ko malo ozbiljnije prati košarku. I kenguri i kengurice. Kandidati su za srebro u obe konkurencije. Legitimni. Mi bronzom ima da se udaramo u dupe. I muški i žene.

Kada smo kod žena Amerikanke sabijaju. Della Donne igra kao Bjelica. Američka Sonja Petrović samo malo bolja. Bilo bi je lijepo vidjeti u Orlovima ako izaberu skupštinu ili u Mladom Krajišniku. I pored potencijalnog seksualnog uznemiravanja u najavi. Mada cijenim da bi se mogla odbraniti. 

Ćutanje Puteva RS

Nedavno su mi izvori fantastično upućeni u sva dešavanja u Javnom preduzeću Putevi Republike Srpske iznijeli frapantne podatke. Tvrde da izvodjači radova, ne svi, u gradnji novih i rekonstrukciji postojećih magistralnih puteva koriste neprimjeren materijal odnosno da ne poštuju zakon koji je jasno propisao koji materijal mora da se koristi. O konkretnim preduzećima kasnije a moji izvori tvrde i da se sve radi u saradnji sa Putevima i pojedincima na rukovodećim pozicijama u tom preduzeću. Tvrde i da postoji volja da bi sve bilo lako dokazivo. Potrebno je pogledati imovinu pojedinaca u Putevima i kako je rasla u posljednjih nekoliko godina i na osnovuu čega. Priča je izuzetno teško dokaziva jer je neophodno ispitati materijal kojim su pravljene odredjene dionice puteva. Na nekima je u posljednjih nekoliko mjeseci bilo nekoliko saobraćajnih nesreća sa smrtnim ishodom, moji izvori tvrde da se ne može zanemariti loš materijal kojim se prave i rekonstruišu te dionice.

Naime, moji izvori tvrde da umjesto eruptivnog materijala, izvodjači radova uz odobravanje Puteva ili makar pojedinaca iz tog preduzeća puteve prave materijalom koji se izvlači iz rijeka i melje. Takva izgradnja je mnogostruko jeftinija i donosi ogroman novac izvodjaču radova. I pojedincima u Putevima RS. O čitavoj priči nedavno su upoznati i pojedini poslanici NSRS koji su obećali da će tražiti zvaničnu provjeru informacije i uzorke sa spornih magistralnih poteva.

Putevi RS mi nisu odgovorili na konkretna pitanja upućena 22 jula. Isto kao što nije bilo odgovora ni na pitanja o izdvajanju novca za obnovu puteva koji nisu bili poplavljeni. Isto kao što nije bilo odgovora u slučaju Elektrounion!

Poštovani,

Molim Vas da mi odgovorite na sljedeća pitanja

1. Da li svi izvodjači radova na magistralnim i regionalnim putevima u RS (izgradnja novih i rekonstrukcija postojećih puteva) koriste za to odgovarajući materijal?

2. Da li se u svim slučajevima kada je to propisano koristi eruptivni materijal?

3. Da li je dozvoljeno u gradnji i rekonstrukciji magistralnih puteva koristiti tucani materijal koji se vadi iz korita rijeka?

4. Zašto se, ukoliko se koristi potreban materijal, na magistralnim putevima u RS nedugo nakon rekonstrukcija stvaraju kolotrazi?

5. Koji materijal je korišten u nedavnoj rekonstrukciji magistralnog puta od Crne rijeke prema Banja Luci?

Pozdrav, Vladimir Kovačević novinar RTVBN