Preko Drine u Južnoj Koreji (1.dio) Piše : Mito Travar
TREĆI WARP SAMIT ILI KAKO SAM U SEULU TRAGAO ZA GLOBALNIM MIROM
„Mito, mir nema alternativu“, reče mi čovječuljak u drap odijelu i sa svježe ofarbanom kosom, nakon što sam se kroz špalir njegovog obezbjeđenja probio kako bih se jedini od 100 stranih i 70 domaćih novinara uslikao sa centralnom figurom i takoreći vrhovnim božanstvom ovogodišnjeg, trećeg po redu WARP samita posvećenog ostvarenju naizgled nemoguće misije - zaustavljanju ratnih konflikata širom dunjaluka.
„Da, gospodine Lee, tu rečenicu sam čuo više puta, a prema mojim iskustvima nakon nje bi obično počeli da pršte kuršumi ili neka žešća punjenja“, odgovorih mu u dvije sekunde, dok su ga kosooki sa slušalicama u ušima odvajali iz mog kurtoaznog selfie zagrljaja. Kasnije su se protokol oficiri divili i iščuđavali na koji način sam iščupao fotografiju, smatrajući to rijetkom čašću. Pomislih: sasvim obična fotografija.
Svašta je starčić plastificiranog lica, kojem niko ne bi dao 85 ljeta, proživio u svom vijeku. Legenda kaže da je Man Hee Lee bio istaknuti borac u korejskom ratu od 1950. do 1953., a onda je, po sopstvenom priznanju, dobio poruku sa neba da treba da radi na uspotavljanju globalnog mira i dovođenju svjetla. Ali ne dovođenju svjetla u smislu završnih građevinskih radova, nego svjetla kao iluminacije i s tim u vezi indoktrinacije narodnih masa nebeskim idejama koje počivaju na osudi bilo kakvog konflikta i zaustavljanja istog.
Zvuči sektaški? Pa i jeste. Matorom i dan-danas u Južnoj Koreji spočitavaju da je sektaš i lažni Mesija koji ljudima truje mozak idejama o uspostavljanju globalnog mira. Al’ priznaćete: bolje da propagira mir, nego rat.
I gle čuda, nakon što je dobio poruku sa neba da je baš on taj, prvozvani i samoproklamovani, mnogi su mu povjerovali. Meni, recimo, niko živ ne bi povjerovao, nego bi me smjestili preko Vrbasa i propisali terapiju. Ali njemu iz nekog razloga jesu, a on je to iskoristio da pod motom Heavenly Culture, World Peace, Restoration of Light okupi 200.000 članova koji redovno plaćaju članarinu, a uz to još i volontiraju, jer im je čast da se zalažu za mir u svijetu, makar i bez cvonjka nadoknade. To da neko plaća da bi volontirao mi je bilo toliko neshvatljivo da su moji domaćini više puta pokušavali da mi objasne neke stvari, al’ jok brate, ne ide volonterizam u balkansku glavu.
Naravno da se HWPL ne finansira samo članarinama, jer ne možeš od toga avionima dovesti hiljade i hiljade ljudi, smjestiti ih pet dana u najluksuznije hotele u Gangham Gu i vozikati ih SUV-iovima naokolo. Finansijska konstrukcija je tu mnogo, mnogo zajebanija i to bi možda moglo biti interesantno nekom baš nabrijanom novinaru-istraživaču. Pošto ja nisam od te fele, a priče o istraživačkom novinarstvu me poprilično zamaraju, onda sam samo prepustio da me samitska voda nosi. I uživao u beznadežnoj anonimnosti jedinog participanta iz Bosne i Hercegovine.
HWPL već treću godinu zaredom okupi brat-bratu 150.000 učesnika i mislim (a neka me neko demantuje) da se radi o najvećoj mirovnoj fijesti na svijetu, koja prevashodno okuplja lidere religijskih zajednica, a kad kažem religijskih zajednica tu mislim na ama baš sve religijske zajednice za koje ste ili nikad niste čuli. Maor kojem su i očni kapci istetovirani, Navaho poglavica sa sve peruškama na skalpu, pravoslavni episkopi, budistički iskušenici, Shivini sljedbenici, imami i hafizi od Saudije Arabije do Polinezije, afrički šamani i šamanke...Apsolutno nemoguće opisati sav kolorit i dezene mantija, toga, kandura, kasa i ostalih odežda pristiglih iz cijelog bogobojažljivog svijeta.
Osim religijskih, samit je okupio i političke lidere, uglavnom bivše predsjednike država, ministre raznih resora, naročito pravde, predstavnike UN-a, UNESCO-a i UNICEF-a i bogtepita kojih sve nevladinih mirovnih organizacija. Od zvučnijih imena sa prostora bivše Jugoslavije tu su bili nekadašnji predsjednik Hrvatske Ivo Josipović, srbijanski sudija Milenko Kreća, makedonski novinar Bojan Stojkovski...Stojkovski je imao sjajno izlaganje o prirodi sukoba u Makedoniji na relaciji Makedonci i Albanci, kao paradigmi nacionalnih trvenja širom Balkana.
Red konferencija, red panela, red okruglih stolova. Jedan od njih u kojem sam učestvovao je bio posvećen ratu u Kongu i zloupotrebi djece u tom sukobu. Baš gadne se stvari tamo dešavaju, a milioni dječaka od 10 godina pa naviše bivaju angažovani od strane lokalnih milicija koje znaju da im je u tom uzrastu najlakše tutnuti „kalaš“ u ruke i reći: idi ubij ovog ili onog. O spaljivanju djevojčica koje neka seoska budala, iz čiste dosade, proglasi za vješticu ili o kanibalizmu zbog hroničnog nedostatka hrane da i ne govorim. Uhhh, stvarno su me prestravile, a i posramile te priče jer sam shvatio da problemi naroda u BiH ipak ne mogu parirati užasu u Kongu. Dodatno me posramilo to što sam shvatio koliko mi je francuski loš.
Na jednom od panela naši domaćini su, razumljivo, željeli da znaju na koji način mediji mogu da doprinesu da vijesti o miru budu udarne. Odao sam im tajnu koja zapravo i nije tajna.
„Nikako. Žao mi je, gospođice Liz Kim, što vam moram razbiti iluzije, ali vijesti o miru nikada neće biti udarne. Sve što ja mogu uraditi u pogledu propagiranja i popularizacije mira je da objavim dva-tri članka o vašem samitu, čisto da ne bih ispao đubre koje je došlo ovdje da džaba jede i pije, a potom ne uradi ništa. Ali čak će i ta objava biti veliki problem, jer sam trenutno nezaposleni novinar koji poslije ovog kosmopolitskog dumagijanja o miru treba da se vrati u svoje palančište i gleda šta će pojesti sutra“, bio sam brutalno iskren prema jednoj od mladih dama iz HWPL-a.
Liz Kim me prvo ozbiljno pogledala, a potom razvukla lice u veliki osmijeh, kao da je shvatila da se iza fasade moje ogorčenosti zapravo krije jedan istinski bh. peace messenger.
Krešendo je uslijedio trećeg dana, doduše ne u Seulu, nego u gradu Hwaseong, nekih sat vremena od prestonice. Prvo način na koji su učesnici dočekani, a potom i kompletan sedmočasovni spektakl natrpan paradama, vatrometima, tradicionalnim plesovima, scensko-muzičkim kinđurima, nevjerovatnim protokom učesnika ceremonije i impresivnom smjenom koreografija, ne ostavlja mi mogućnost da ijednog trenutka posumnjam u to da sam prisustvovao najbitnijem svjetskom događaju u tom momentu. Barabar ili možda stepenicu niže od otvaranja olimpijskih igara, što Koreancima takođe nije strano, ako se sjetimo 1988. I ovdje je Man Hee Lee izdominirao svojim gorljivim zalaganjem za mir u svijetu, a u stopu su ga pratili bivši predsjednik Tunisa Moncef Marzouki, bivši predsjednik Bjelorusije Stanislaw Shuskevich, ministar pravde Zambije Given Lubinda, predsjednica ženskog ogranka HWPL Nam Hee Kim, te svakako Ivo Josipović, čija doza ležernosti i uglađenosti Koreancima očigledno godi, inače ga ne bi zvali svake godine.
Naravno da se sedam sati guljenja dupeta u VIP novinarskoj loži, bez obzira na svu raskoš i pregalaštvo izvođača, nije moglo zamisliti bez sedativnih sredstava u vidu korejske brlje soju i čestih izlazaka na puš pauzu, što se nikako nije svidjelo mom protokol oficiru, koji nije shvatao šta to ima toliko zanimljivo u odavanju porocima tokom tako grandioznih prizora. E pa, sledeće godine sažmite u tri sata.
Nakon čitavog dana provedenog u spiritualnom uzdizanju i zaista iskreno impresioniran viđenim sletom, noć sam morao posvetiti profanijim stvarima, tako da se vratih u Seul i završih na stranputicama Itaewon Donga.
계속 될...
P.S.
Svih ovih dana niko od domaćina i učesnika samita, prilično relevantnih i upućenih ljudi, nije prozborio nijednu jedinu riječ o Kimovim nestašlucima. Toliko o tome koliko se u u Južnoj Koreji za ozbiljno uzimaju njegove egzibicije.
