Uticaj
društvenih mreža na novinarstvo
Piše Mladen Bubonjić komunikolog
Demokratija nije stanje nego proces. Jednom izborene
privilegije i prava se moraju čuvati i stalno nadograđivati. Novinarstvo je
jedan od rijetkih društvenih instrumenata koji čuva i nadograđuje demokratiju.
Ili bi bar trebalo da bude tako. Toliko puta navedene floskule o demokratiji i
novinarstvu kao psu čuvaru iste nerijetko se čine „izlizanim“, suvišnim,
prevaziđenim. Međutim, svakodnevnica nas demantuje. U eri „post-istine“ (post-truth) kada činjenice gube na značaju,
više je nego ikada neophodno da kao mantru ponavljamo tezu o novinarstvu kao
čuvaru demokratije.
Čuvajući demokratiju, novinarstvo je prešlo dug put,
od „lučkih boema“ do „građanskog novinarstva“, nerijetko evoluirajući i u
pozitivnom ali i u negativnom smjeru. Nisu rijetki primjeri negativnog uticaja,
poput senzacionalizma, trivijalizma, žute štampe, medijskih magnata poput
Vilijama Randolfa Hersta koji su izmišljali događaje i doprinosili razvoju
sukoba, državne cenzure, autocenzure, državnog monopola na informacije,
manipulacije, proskripcije i stigmatizacije putem medija i slično, koji su
otežavali razvoj demokratije služeći samo odabranim i privilegovanim
pojedincima i grupama. Iako su ove negativne tendencije, koje su bile sastavni
dio novinarstva kroz istoriju, daleko iza nas, nerijetko nam se čini da nam se
kao bumerang vraćaju i to u prikrivenoj formi „prava na kontrafaktualnu slobodu
izražavanja“. Iako zvuči kao oksimoron, jer kako spojiti laž i slobodu
izražavanja, „post-činjenično“ novinarstvo uzima sve više maha, posebno u sferi
digitalnih medija, konkretnije virtuelnih društvenih mreža.
Dok je nekad predstavljao „svjež dašak u ustajaloj
žabokrečini državne kontrole informacija“, internet danas često služi kao instrument
za potkusiravanja i manipulaciju. Nekad su koncepti „građanskog novinarstva“ (citizen journalism), alternativnih
medija, „participativnog novinarstva“ (participatory
journalism) i fenomena „osnova novinarstva“ (grassroots journalism), koji su obilježili milenijumsko razmeđe, omogućavali
nekadašnjim pasivnim korisnicima sa eventualnom šansom za povremene odgovore (feedback) da postanu izvor informacija.
Po prvi put u istoriji na horizontu se nazirala šansa za istinsku neposrednu
demokratiju. Međutim, država je veoma brzo shvatila potencijale ali i opasnosti
nekontrolisanog širenja informacija, s jedne strane, dok je s druge, pojavom
virtuelnih društvenih mreža i blogosfere, neslućeni demokratski potencijal „sam
sebe pojeo“ u preobilju neselektivnih informacija, često na granici etike i
pravnih normi.
Novinarstvo je kroz istoriju evoluiralo, mijenjalo
forme i prilagođavalo se novonastalim društvenim tendencijama, ali i samo
kreiralo društvene tokove. Uvijek je pronalazilo način da opstane. Pojavom
radija štampa nije iščezla. Da bi opstala prešla je na analitiku. Pojavom
televizije radio nije nestao. Televiziji je ustupio primat i privilegiju
prenosa događaja dok se on fokusirao na brzinu prenosa informacija. Tako je
došlo do situacije da radio najavljuje, televizija prenosi a štampa analizira
događaje. Međutim, pojavom interneta, posebno druge generacije interneta koju
su obilježile virtuelne društvene mreže, blogosfera, povećana interakcija i
kreiranje sadžaja od strane korisnika, sve se „okrenulo naopačke“. Klasični
mediji su sve više gubili bitku sa „neformalnim informacijama“. Smanjeni
tiraži, sve manje i manje korisnika i oglašivača doveli su klasične medije na
rub egzistencije, nerijetko i preko njega. U borbi za naklonost ono malo
preostalih korisnika, mediji su nerijetko prelazili na „tamnu stranu“
senzacionalizma, trivijalizma i frivolnosti, ne praveći razliku između interesa
javnosti i javnog interesa. Društvene mreže su im svesrdno pomagale u tome. Mogućnost
korisnika da postavljaju fotografije, video zapise ali i informacije koje
nerijetko balansiraju između istine i „prikrivene istine“, stvorilo je
situaciju informacijsko-čulne preopterećenosti i, što je još pogubnije,
neselektivne percepcije informacija. Bez provjerenog autoriteta koji će pružiti
autentičnost informaciji, s jedne strane, i u izostanku kritičke svijesti
značajnog dijela javnosti, s druge strane, društvene mreže predstavljaju plodno
tlo za manipulacije. Nismo jednom bili svjedoci koliku histeriju može
proizvesti objavljivanje neprovjerenih informacija (pr. elementarne nepogode).
Takođe, nisu rijetke situacije u sferi politike u kojima objavljivanjem nepotpisanih
„polutačnih informacija“, nerijetko sa lažnih profila, pojedinci i grupe
nastoje obezbijediti ličnu, najčešće efemernu korist, sa nesagledivim društvenim
posljedicama.
Postaje jasno da apeliranje na „zdrav razum“ i etičke
i moralne principe nije dovoljno. Pored većeg angažovanja klasičnih medija,
naravno, u deontološkom kontekstu, s jedne strane, i medijskih regulatora i
javne sfere, s druge, potrebno je više raditi, prije svega, na medijskom
opismenjavanju stanovništva i njihovom osposobljavanju da prepoznaju, ako ne
laž, onda bar autentične informacije. Nesumnjivo, novinarstvo će preživjeti i
ovaj talas udara, kako na sebe tako i na demokratiju. Samo, postavlja se
pitanje: po koju cijenu?
