среда, 03. мај 2017.

Novinari kao Idioti


Novinari su čuvari demokratije. Za vrijeme boravka u Americi u nekoliko navrata su mi visoko pozicionirani sagovornici i Stejt Departmenta i pravosudja rekli kako naročito cijene ono što novinari u njihovoj zemlji rade iako se uvijek ne slažu sa načinom na koji to rade. Oni koji su upućeni u dešavanja u Republici Srpskoj odnosno BiH rekli su kako naročito cijene posao novinara u našoj zemlji. Ja sam se požalio da nam je posao gotovo uzaludan jer šta god da se objavi ne postoji reakcija ni naroda ni institucija. Pisao ne pisao na isto ti dodje otprilike sam pokušao da objasnim. Stari, iskusni novinar NBC-a iz San Dijega mi je na to rekao da se bez potrebe opterećujem nebitnim stvarima i da posao novinara nije da brine o radu pravosudnih institucija, ponašanju naroda ili vlasti nakon objavljivanja informacije. Uspješan posao novinara treba da se završi objavljivanjem informacije. I u tu rečenicu otprilike staje čitava priča.


Stanje novinara u Republici Srpskoj je dramatično loše. To loše stanje nije prouzrokovano ni verbalnim napadima Milorada Dodika iako se tome uvijek poklanja najviše pažnje, ni prijetnjama poluidiota koji nisu zadovoljni novinarskim izvještavanjem koje uglavnom i ne razumiju, ni nepoštovanjem Zakona o slobodi pristupa informacijama. To su sve stvari koje otežavaju posao ali ga ne čine nemogućim već upravo suprotno, izazovnijim.


Stvarni problemi dramatično lošeg stanja novinara u Republici Srpskoj kriju se u činjenicama koje se ne mogu ni čuti ni pročitati u novinarskim izvještajima. To su užasno male plate, rad na crno, plate u pet dijelova, apsolutna nezainteresovanost vlasnika medija i nerazumjevanje urednika koji su davno prestali da budu novinari. To je i poremećen sistem vrijednosti u kojem uspjevaju neznalice i poltroni poltičara, portparoli politika koji imaju skupa odjela i svoje emisije u udarnim terminima. Veliki problem je i nepostojanje adekvatnih i korisnih novinarskih udruženja koja će se zaista baviti pravima novinara a ne grantovima i projektima Evropske unije.



Svakako da su za situaciju u kojoj se nalaze u velikoj mjeri krivi i sami novinari jer kako zdravom logikom objasniti da neko ima hrabrosti da objavljuje priče o kriminalu, korupciji, pronevjerama...a da nema hrabrosti da se izbori za svoja prava, da izadje na ulicu, podigne glas i traži uslove rada i života dostojne „čuvara demokratije“. Nikako drugačije nego ludilom koje ne šteti okolini već samo onome ko ludilo trpi.