Živio je u jednom selu na jednoj planini u Republici Srpskoj
čovjek. Mlad, radan, sa porodicom, ženom i djecom. Taj čovjek radio je kod jednog
gazde u svom kraju godinama. Deset godina, ne manje. Radio vrijedno ali nije
bio zadovoljan platom. Nikada se nije
žalio.
Jednog dana na kafi požalio se poznaniku koji je baš u dobrim
odnosima sa njegovim gazdom da mu je plata deset godina 200 maraka. Zamolio ga
da nazove svog prijatelja i traži u njegovo ime makar 50 maraka veću platu.
Poznanik se začudio u nevjerici ali odmah nazvao svog prijatelja gazdu
nesrećnog radnika i pitao ga kako je to moguće. Gazda pokušao da ubijedi da
niko nema platu tako malu u njegovoj firmi ali radnik ostao uporan i gazda
obećao povećanje od 50 maraka.
Prošlo je nekoliko mjeseci od toga i nesrećni radnik ponovo sretne
svog poznanika koji je u baš dobrim odnosima sa njegovim gazdom. Poznanik ga
upita kako je sada sa većom platom ali radnik reče da nije dobio nikakvo
povećanje i da mu je plata i dalje 200 maraka.
U nevjerici, pomalo ljut, poznanik ponovo nazva radnikovog
poslodavca.
„Zašto mu nisi povećao platu kada si obećao?“ upita gazdu poznanik
„Naravno da jesam još isti dan kada smo pričali“ odgovori gazda
firme
„Mene čovjek uvjerava da ništa više nije dobio“ uporan je poznanik
„Pa da li je provjerio na banci ima li povećanja“ neda se ni gazda
Radnik sliježe ramenima. Nakon toga je otišao do banke a na računu
ga je sačekalo tridesetak hiljada maraka koliko mu je na račun uplaćivano
godinama.
Živio je sa 200 maraka koje je na crno dobijao godinama. Niko ga
nikada nije obavijestio da postoji i legalni dio plate.
Živjeli!
