недеља, 8. октобар 2017.

Mejdanski beskućnik bez imena

Market u srcu Mejdana. Jutro. Hladno je napolju poprilično. Iza kontejnera čovjek u šesdesetim godinama vrši veliku nuždu. Završava i čisti iza sebe, baca prvo u kesu pa u kontejner.
Čovjek je bez cipela ima kese na nogama i čarape. Obučen je u nekakve vrećaste stare majice.
Završavam u marketu i prilazim. Pitam ga hoće li se ljutiti ako mu dam nešto para, ne mnogo ali dovoljno makar za jedan doručak. Prihvata.

Pitam ga koji broj nosi. 42 ljeti a 43 zimi, odgovara. Imam nešto kod kuće nije baš novo ali je sasvim očuvano ali je 47. Kaže da može jer će svejedno da obuče dvoje debelih čarapa.

Vraćam se za desetak minuta, nosim i nekakvu staru jaknu. Oduševljen je čizmama. I jakna će kaže da posluži.  Pokazuje debele čarape što mu je napravila neka baba, pokazuje i nekakve ožiljke na nogama, spominje rat. Ništa ga ne pitam. Što manje znam o njemu lakše će mi biti da se okrenem i odem. On uljudno zahvaljuje i poželi mi sreću. Uzvraćam i obećavam da ću donijeti još nešto ako nadjem.

Odlazim. Nekako mi moje računanje utrošenih kilovata zbog grijanja i projekcija dolazećih računa zimi učini mnogo manjim problemom nego ranije tog jutra.

Lijep je život ko zna da ga živi ali mnogima je baš teško sranje.