Preko Drine u Južnoj Koreji (2.dio)
NOĆ PADA NA ITAEWON-DONG
Uprkos činjenici da su mu „Despacito“ Luisa Fonsia i „See you again“ Whiz Khalife u posljednjih nekoliko mjeseci definitivno pomračili slavu, južnokorejska atrakcija Psy je sa svojim budalastim plesom Gangham Style ostao zabilježen kao neko ko je blokirao i svemoćni YouTube. Pomama je premašila cifru od 2 milijarde pregleda, a Psya vinula u orbitu ispraznih bjelosvjetskih hopa-cupa artista. Možda su baš u znak zahvalnosti za promociju grada i kvarta neki od čelnika seulskog Odjeljenja za urbanizam odlučili da u srcu Ganghama posade višemetarsku statuu koja asocira na ovu zarazu. No, zaustavite li slučajno nekog od prolaznika i priupitate za gospodina, najvjerovatnije će se nasmijati, odmahnuti rukom i požuriti svojim poslom.
Nema se u Ganghamu, jednostavno, vremena za Psya, niti je njegov instant uspjeh nužno mjerilo u ovom užurbanom biznis distriktu, u kojem caruju zakoni banaka, automobilskih i građevinskih konglomerata i lanaca ultraluksuznih hotela. Prije bi se moglo reći da je uspješan onaj ko baš u ovom kvartu ima stalni posao, pa makar čistio i prozore na nekom od arhitektonskih čudesa.
Jedno od njih je COEX Mall, dvoetažni džumbus svega što se svrstava pod aktuelne monde brendove, plus restorani, taverne, bioskopi, vrtići, saloni automobila, antikviteti...Ono što donekle razbija hladnoću konzumerizma u njemu je, vjerovali ili ne, biblioteka! I to ne bilo kakva biblioteka. Kilometri uzduž i poprijeko osvijetljenih polica sa impresivnom ponudom beletristike, stručne literature, magazina i čega sve ne, doduše uglavnom na korejskom. Tu i tamo naletite na neko štivo na engleskom, čisto da razbije monotoniju hangula. Jedan kolega me zamolio da mu tu pročeprkam neku mangu, ali je ne nađoh, što možda i ne treba da čudi ako se ima u vidu vijekovni animozitet Koreanaca spram Japanaca. Od jutra do mraka hiljade ljudi prodefiluje kroz „Starfield“, razgledaju, čitaju ili dangube.
Uz to, Gangham je i sjajno mjesto za odvikavanje od pušenja, jer je strogo zabranjeno čak i na otvorenom, a duvani se samo u specijalno izolovanim javnim prostorijama koje se na prste mogu prebrojati. Najrevnosniji pušači, prema subjektivnom utisku, jesu seulski policajci, koji u grupama dolaze da sebi daju oduška (do opuška). Cigarete, ipak, nisu skupe kao u nekim drugim metropolama. Kutija solidnih domaćih se može naći za 5.000-7.000 wona, odnosno 4 do 6 evra, ali samo u objektima maloprodajnog lanca „GS 25“.
Cijene u COEX-u su ganghamske, znači deranje kože, sa izuzetkom restorana čije ime na prevodu sa korejskog znači „Nedostajemo jedno drugom“ i u kojem sam probao sjajni Sobulgogi-deopbap, odnosno usitnjenu govedinu sa rižom, mada kažu da im je odličan i Jukkumi-Deopbap, oktopod sa rižom. Tradicija nalaže da u Južnoj Koreji, kao i Sjevernoj, prije glavnog jela uvijek probate Kim-chi, iako to nije ništa specijalno, par vrsta povrća, najčešće kiseli kupus, krastavac, tikvica ili rotkvica, koji su dosta začinjeni i uvaljani u neki sos.
Koreanci, zapravo, jedu sve ono što i mi jedemo, rižu, povrće, žitarice, od mesa najviše govedinu i svinjetinu, ali i piletinu. Razlikuje se samo način pripreme, jer hranu uglavnom usitne i kuvaju, a ponekad jedu i živo, pogotovo morske plodove. Teško da na trpezi možete vidjeti nož, uglavnom se služe samo kašikom i štapićima. Još jedno vrlo prosto jelo Kong-na-mul iliti klasična supa sa malo fide i povrća, u koju ubace led! Dakle, umjesto da bude topla, oni je jedu ledenu, ali samo ljeti. To ih, kažu, rashlađuje, jer ljeta u Seulu znaju da budu vrlo topla i sparna. Za prosječan obrok u Ganghamu ćete platiti minimum 8-12 evra, kada se to preračuna iz wona.
Ako vam je budžet restriktivniji, onda je vrijeme da se zaputite u Tong-in market, a tamo vas čeka gastronomsko otkrovenje, usput i jeftino. Uska i duga sporedna uličica prepuna štandova na kojima se domaći specijaliteti pripremaju na licu mjesta, a za 4 do 5 evra možete da natrpate šta god poželite. Kad natrpate, popnete se na sprat marketa, u neku vrstu menze za učenike okolnih srednjih škola. Osim njih, tu uvijek možete zateći i ogroman broj turista.
Koreanci stalno nešto jedu, ali nisu nacija koja kuburi sa gojaznošću, valjda zato što povazdan negdje jurcaju, a i ne možete se ugojiti od kimčija i govedine. koliki značaj pridaju hrani govori podatak da je u Seulu locirana najveća i najstarija riblja pijaca na poluostrvu. Teško bi, zaista, bilo nabrojati sve morske vrste koje su oni, po principu „ništa se ne baca“, uvrstili u jelovnik. Na pijacu Noryangjin roba stiže rano ujutru, mahom iz Japanskog mora, a do uveče se rasproda! Radi se o tonama i tonama sardina, tuna, kraba, raža i naravno – oktopoda, koji je jedan od ovdašnjih specijaliteta, pogotovo beba oktopoda. E, sad ide upozorenje: San-Nac-Ji možda jeste specijalitet, ali je isto tako i prilično opasna stvar za one koji ne znaju da ga jedu. Vidjeti životinjicu sa osam pipaka kako se praćaka u ćasi sa plitkom morskom vodom, a ponekad i iskoči iz nje, prilično je jezivo, a još jezivije je to što treba da je progutate živu! Logično, niko ne želi da bude pojeden živ, pa ni mali oktopod, tako da vam se u samrtnom grču može pipcima zalijepiti za dušnik, te i vas povesti sa sobom. Ako ste baš gastro-avanturista, tražite od konobara da vam ga nasiječe. I dalje će se mrdati, ali se bar nećete zadaviti. Ja sam se zadovoljio degustacijom komada sirove raže, uvaljane u neku vrstu crvene paprike. Prilično gadno, moram priznati.
Naravno da je u megapolisu od 12 miliona ljudi sa jedne tačke na drugu najlakše stići metroom. Iako je rijeka Han premošćena na čak 24 mjesta, čime su umnogome rasterećeni saobraćajni čepovi, podzemna je zakon, a Seul ju je doveo do perfekcije, mada zna biti baš komplikovana. Karta za jednu vožnju je 1.200 wona, odnosno 1 evro, ali ljudi uglavnom uzimaju sedmične ili mjesečne. Obavezno proučite plan i rutu kojom želite da idete jer su smjernice ponekad ispisane samo na korejskom, a ni Južnokoreanci, iako dozlaboga amerikanizovani, nisu baš neki poznavaoci engleskog, o drugim jezicima da i ne govorim. To, ipak, nadomješćuju učtivim stavom i prijateljskom mimikom, pa čak i ako vam ne mogu pomoći (ili vam opsuju milu majku) - to će učiniti sa osmijehom. Kažu da su južni Južnokoreanci prgaviji, recimo oni u Busanu, koji se umiju i posvađati i pobiti. To se objašnjava blizinom mora i tamošnjim temperamentom. U Busanu, koji je drugi grad po veličini, mnogo je više i kriminala, budući da Seul važi za prilično miran i bezbjedan grad.
Znao sam da su ludi za novim tehnologijama, ali me ipak sablaznila tolika opsjednutost drndanjem smartphona. U metrou niko ni sa kim ne priča, uglavnom vrijeme od stanice do stanice prekraćuju listanjem i tipkanjem, pa vi procijenite je li to dobro ili loše. Kada elaborirate plan metroa, lako vam je da skočite do Myeong-Donga, kvarta koji takođe slovi za ekskluzivniji, ali je čuveniji po brdu Namsan i najpoznatijem seulskom orijentiru - tamošnjem TV tornju. Do brda možete autobusom ili uspinjačom i tu vam je, ne bez razloga, najobuhvatniji pogled na Seul, pogotovo noću, kada toranj zasvijetli plavim i bijelim, a grad milionima drugih svjetala. U podnožju tornja vam neki samouki crtač može odraditi vrhunski portret za sitne pare, a za ne baš sitne se možete uspeti na vrh tornja i večerati recimo Bulgogi, neku vrstu u froncle izrezanog i mariniranog goveđeg stejka.
Još jedan neonski orijentir Seula, koji ćete teško omašiti, svakako je Lotte Tower, zapanjujuća zgradurina u vidu nekakvog oblog obeliska, sva staklena i šljašteća, visoka ravno 555 metara. Čega sve ima u njoj - nemam pojma, nisam se pentrao jer me, sad već po nekoj inerciji, više zanimaju stvari koje su ispod takvih zdanja. A ispod naletim na starca koji u improvizovanom kiosku peče hot-dog i prodaje ga za 1.000 wona ili 0,80 evra. Bi mi nešto žao starine, izgubljenog u svom tom blještavilu, smazah jedan na brzinu i krenuh dalje.
Dođoh tako do Lotte Adventure World, neke vrsta korejskog pandana Disneylandu. Drugačije se igre danas igraju, a i Koreanci su od toga napravili industriju, zabava za klince je danas neuporedivo raznovrsnija i agresivnija, nisu to više klikeri i „trule kobile“, sad su 3D avanture, ubijanje zombija ili drmusanje na rolerkosterima. Tu negdje spazim i ogromnu prodavnicu tehničke opreme, pa uđoh samo da bacim oko. Naravno, Samsung Galaxy Note 8 je najtraženija roba, a cijena od 1.066 evra ni nekom Koreancu sa prosječnom platom nije baš prijemčiva. Šta ćete, ne rade svi u Ganghamu. Ipak, čini mi se da postoji ta neka prećutna potrošačka solidarnost Koreanaca - kupujmo domaće jer domaće je najbolje! Makar i ne mislite tako. Svako drugo vozilo u Seulu je Hyundai ili Kia.
Inače, mjesečni rashodi jedne četvoročlane porodice, i to pod uslovom da imaju svoj stan, iznose oko 4 miliona wona (2.800 evra), a plate variraju od maksimalnih 16 miliona wona (12.000 evra), koliko primaju raznorazni menadžeri, IT stručnjaci i bankari, do deset puta manjeg minimalca od 1,6 miliona wona za najgrđe poslove. Prosjek, i to sasvim solidan, u Južnoj Koreji iznosi oko 5 miliona wona (3.700 evra). O cijenama nekretnina u Seulu nećemo, jer se tu već radi o nekim bilionima wona.
Lokalci se posebno ponose dvjema gradskim atrakcijama. Gradski stadion, gdje su 1988.godine održane Olimpijske igre i Ratni memorijalni centar. Nacija od 50 miliona, generalno, voli nadmetanja na sportskim poljima, oko stadiona su načičkane table sa likovima njihovih zaslužnih rvača, boksera, plivača, rukometaša, gimnastičara, a treba li podsjećati na to da je Taekwondo njihov autohtoni borilački sport. Amerikanizacija je podrazumijevala i prihvatanje bejzbola kao sporta koji postaje napadno popularan. Ipak, stekao sam utisak da se stadion i kompleksi oko njega baš nešto i ne održavaju.
Ratni memorijalni centar u Yongsan-Gu je srce korejske istorije. Impozantno i spolja i iznutra, postavke multimedijalne, svi periodi vojevanja obuhvaćeni, pogotovo Joseon dinastija duga šest vijekova, sa agresivnim Japancima su se baš klali, a onda su se poklali i među sobom, u ratu 1950.-1953., čije su vam tekovine poznate. Jedno ime, među brojnim stratezima, posebno mi se uvuklo u uvo – admiral Yi Sun Shin.
Obožavaju ga jer je u 16.vijeku Japancima baš zagorčavao život. Danas su korejski regruti prava nasmijana djeca, ali ta djeca odgule po dvije godine obaveznog vojnog roka sa vrlo gadnim drilom, a armija broji oko 700.000 vojnika, odlično je opremljena i s njom nema zajebancije, što i ne čudi ako se ima u vidu ko su im prvi susjedi. Više puta sam u Seulu čuo riječ unifikacija. Unifikacija sa sjevernim susjedima. Ona se kao neka potajna želja razumnih ljudi provlači decenijama unazad. Ne znam. Miroljubiva kohabitacija - da, unifikacija – teško.
Brojna budistička svetilišta u Seulu otkrivaju mnogo zanimljivih detalja, a ponekad su i mjesta na kojima se vjera sudari sa sujevjerjem. U Bong-eun hramu, u kojem su vršene pripreme za proslavu Chuseoka, neke verzije njihovog Dana zahvalnosti, možete Budi ubaciti novčić za sreću, a potom ići i moliti mu se. A mole se, bar je to meni kao laiku tako izgledalo, vrlo slično kao muslimani. Osim toga, imaju zvona koja se oglašavaju na svakih četvrt sata, odnosno na pun sat, a tu vidimo paralelu sa hrišćanstvom. Svastiku, kao tradicionalni simbol budizma, nisu odbacili.
O kvartu Hong-Dae vam neću govoriti da se ne bih raspekmezio. Toliko neke srećne, rasterećene i zaljubljene studentarije, na jednom mjestu, u septembarski suton, odavno ne vidjeh. Nije ni čudo, ovdje su načičkani univerziteti gdje umjetničke duše stiču formalno obrazovanje. Džaba mi da pišem, Hong Dae morate vidjeti. I osjetiti. I probati neko lokalno pivo, a „Cass“ im je najpopularnije. Ne bez razloga. Odlično ide uz Tui Kim - kolač od riže.
I tako stigoh do Itaewon-Donga, a Itaewon je, mili moji, fantazija! Totalni opozit Ganghamu, sa svim onim apsolutno zamamnim, nesterilizovanim mirisima i ukusima noći koji strašno gode nesmajnicima poput mene. I u utrobi te noći svakakve zvjerčice znaju ostaviti trag na margini ovozemaljskoj, recimo brat koji se odvaljen od maligana valja po trotaru i arlauče (a zapravo misli da pjeva) neku trot pjesmu, ili sestra sumnjivog morala koja nalakćena vreba mušteriju, ili neka internacionalna družina koja se dočepala karata za kakav dobar koncert, recimo Dream Theatre-a.
Eh, i onda ja velim sebi: pravo mjesto za nastaniti se jednog dana. Čim budem imao one bilione...
