Zapošljavanje u javnom sektoru: Umjesto diplome stranačke knjižice

Gerila info

“Možete da budete najbolji student, možete da budete najbolji stručnjak u nekoj oblasti, ali ako niste u sistemu vlasti, tj. dio vlasti, to je uglavnom uzaludno”. Prošla su samo tri mjeseca od ove izjave Milorada Dodika, tadašnjeg predsjednika Republike Srpske, ali koliko god skandalozno da izgledala, ona je i odraz realnog stanja, posebno kada se govori o zapošljavanju u javnom sektoru.

Ova Dodikova misao izrečena je samo nekoliko dana pred početak školske godine i poslala poruku đacima da je Lenjinova maksima “Učiti, učiti i samo učiti” odavno pokopana. Na stranačkom skupu na Jahorini, Dodik je stajao ispred onih koje nazivamo politička bućnost ove zemlje, dakle omladine, te na taj način svima jasno stavio do znanja o dugogodišnjoj praksi u kojoj samo politički podobne osobe uspijevaju da dođu do tzv. državnog posla.

Sam Dodik je prije nekoliko godina najavljivao da će uvesti moratorijum na zapošljavanje, ali pomenuti moratorijum definitivno nikada nije zaživio, a ta zapošljavanja posebno učeste u izbornim godinama.

“Partijskih zapošljavanja ima uvijek. Niko nema precizne informacije o broju zaposlenih u ovoj godini, zato što jedan dio zapošljavanja ide preko konkursa, jedan dio preko ugovora o djelu i sličnih ugovora. Bilo je i primjera zapošljavanja u javnim preduzećima koji su pred izbore angažovali radnike”, kaže za portal Gerila.info Ivana Korajlić iz Transparency Internationala (TI).

Dodaje i kako je zapošljavanje u javnom sektoru glavni način sticanja podrške na izborima “zbog čega ni u RS ni u FBiH ne žele da se uhvate u koštac s problemom preglomazne administracije”, te je zaključila da političke partije “nisu spremne da prekinu uhlebljavanje svojih kadrova”.

Iz ove organizacije navode da je samo u prošloj godini  zabilježeno 1533 poziva građana koji su prijavljivali korupciju i druge nepravilnosti, a najveći broj prijava ticao se baš nepravilnosti prilikom zapošljavanja.

“Ono što se najčešće dešava kod takvih prijava na stranačko zapošljavanja je to da građani/prijavioci unaprijed kažu da znaju ko će biti izabran, što se na kraju najčešće ispostavi tačnim. Jedan takav slučaj se desio krajem prošle godine kada nam je anonimno javljeno da će u Okružnom privrednom sudu Banjaluka biti izabrano više osoba na mjesto stručnog saradnika na osnovu političkih uticaja. Sve prijavljene osobe su na kraju i izabrane”, izjavio je i Uglješa Vuković, istraživač/analitičar iz  Transparency internationala.

ZAHTJEVI STRANAKA JAČI OD ZAKONA

Da ne postoji politička volja da se prekine sa praksom dovođenja podobnih, a ne sposobnih, svjedočili smo i prije nekoliko mjeseci, kada je Gradski odbor Saveza nezavisnih socijaldemokrata iz Doboja poslao zahtjev rukovodstvu “JP Šume Republike Srpske” da se pripravnici u tom preduzeću zaposle samo uz saglasnost te stranke.

„Tražimo tačan raspored, naziv i broj radnih mesta, koje ste dobili po programu Vlade RS za obuku pripravnika. Raspodjela i popunjavanje pripadajućih radnih mjesta mora se odvijati uz saglasnost predsednika GO SNSD Doboj”, navodi se u zahtjevu koji je potpisao Uroš Gostić, predsjednik dobojskog SNSD-a, nakon kojeg je Šumama dozvoljeno zapošljavnje čak 41 novog radnika.

Vrijedi napomenuti da je samo dvije godine ranije baš iz dobojskog SNSD-a krenulo “javno zgražavanje” kada su dobili odgovor iz DNS-a koji su preduslovi za podršku kandidatu SNSD-a na lokalnim izborima.

Načelničke pozicije, članstva u Nadzornim odborima, konkursi za pripravnike, čak i sredstva za kampanju, samo su dio povelikog spiska DNS-a koji je do te mjere naljutio SNSD-ovce da su DNS-u zalijepili etiketu “interesne grupe”.

Član predsedništva SNSD Sanja Vulić izjavila je tom prilikom da su zahtjevi dobojskog odbora DNS-a jasna poruka da ta stranka pokušava da “privatizuje javne ustanove”.

“Činjenica je da DNS igra na sve strane i sa svima kako bi maksimalno profitirao i čitava njihova politička platforma u Doboju se svela na pregovaranje pozicija”, rekla je Vulićeva.

I sama Vulićeva je nakon lokalnih izbora ponovo došla u žižu javnosti kada je posao portparola u dobojskoj bolnici zamijenila ulogom Službenika za odnose sa javnošću u Vijeću naroda RS.

Bez obzira što je i sama ukazivala na potpuno jasnu privatizaciju javnih institucija, Vulićeva kaže da do nove pozicije nije došla zbog stranačkog angažmana

“Moje zapošljavanje nema veze sa politikom. Ja sam preko konkursa primljena u Vijeće naroda”, rekla je u kratkoj izjavi za Gerilu.

LEGALIZACIJA PARTOKRATIJE

Na problem stranačkog zapošljavanja upozoravaju i u pokretu Restart.

“Mi smo primjetili da je bilo predizbornih zapošljavanja i ono što smo iz medija mogli da primjetimo da se ono nije razlikovalo puno u odnosu na prethodne izborne cikluse. Prije svakih izbora dešavaju se ta, gotovo isključivo, partijska zapošljavanja, koja su po našem zakonu praktično legalizovana. Imate situaciju da se neko može zaposliti na neki određen period zbog, kako se navodi, preobimnog posla, a da tu ostane dvije godine i biva zaposlen za stalno. Tako funkcioniše partijsko zapošljavanje u Republici Srpskoj, ali i u čitavoj BiH. Ono što je loše u tome je što svi ostali građani u ovoj zemlji plaćaju cijenu legalizacije partokratije”, govori za Gerilu predsjednik pokreta Restart Stefan Blagić.

Blagić napominje da političari javna preduzeća shvataju isključivo kao izborni plijen, te da se veliki dio takvih zapošljavanja vrši netransparentno.

“Ja poznajem takve slučajeve, ali ne bih sad da govorim o imenima jer ne posjedujem nijedan formalni dokaz, a ukoliko spomenem takvo nešto, to može biti izvor potencijalne tužbe. Međutim, to se definitivno dešava. Problem je kada se nešto uradi u skladu sa zakonom, a vi znate suštinski da je urađeno mimo nekih procedura. Recimo, imate dosta primjera iz prosvjete gdje se zapošljavaju kadrovi koji dobijaju, primjera radi, testove prije samog konkursa pa na intervjuu dobiju sve bodove, pa tako onaj ko ima prosjek 6,5 na fakultetu i nema nijednu godinu radnog staža, dobije posao ispred onog ko ima, recimo prosjek devet i deset godina radnog staža”, zaključio je Blagić.

I sami radnici pojedinih javnih preduzeća upozoravaju na problem stranačkog zapošljavanja, ali se zbog progona boje javno govoriti.

“Ja znam da je bilo zapošljavanja kod nas u Elektrokrajini, ali tačnu informaciju može dati Uprava ili portparol jer niko od nas ne zna ni ko je, ni kad zaposlen. Ono što ja primjetim su nova lica u firmi. Ne znam da li sindikalci raspolažu tim informacijama”, rekao nam je kratko jedan čitalac.

MINISTARSTVA KRŠILA PROCEDURE PRILIKOM ZAPOŠLJAVANJA

Pod posebnom lupom javnosti su zapošljavanja u Vladi Republike Srpske. Gerila je u prethodnom periodu izvršila istraživanje o broju radnika, konkursnim procedurama i kršenjima procedura u ovom procesu.

Glavna služba za reviziju je u čak šest ministarstava utvrdila brojne nezakonitosti prilikom zapošljavanja, a najveći dio nepravilnosti je bio u Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, te u Ministarstvu za izbjegla i raseljena lica.

Koliko je bolna tema o načinu zapošljavanja u “državnoj službi” to jeste organima uprave, pokazuje i činjenica da, do naznačenog roka, na naša pitanja nisu poslali odgovore čak iz 7 ministarstava.

Tek poslije objave teksta, odgovore na naša pitanje su poslala čak četiri ministarstva- Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica, Ministarstvo za ekonomske odnose i regionalnu saradnju, Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju, te Ministarstvo finansija.

Zapošljavanja je bilo i u najvećoj lokalnoj zajednici – Gradu Banjaluka. Samo u posljednje dvije godine, u Gradskoj upravi provedeni su konkursu na kojima je po različitom osnovu zaposlenje dobilo 40 izvršilaca. Uz to, izvršeno je imenovanje šefa Kabineta i savjetnika od strane Gradonačelnika u skladu sa Zakonom o lokalnoj samoupravi, te imenovanje načelnika Odjeljenja, kao i imenovanje Sekretara Skupštine Grada od strane Skupštine Grada i dva potpredsjednika Skupštine grada, koji imaju
status zaposlenih u gradskoj upravi.

Iz Gradske uprave napominju da je u istom periodu prestao radni odnos za 55 zaposlenika.

Informaciju o trenutnom broju radnika nam nisu dostavili. Gerila saznaje da je “uhljebljenje” u Gradskoj upravi dobio predsjednik omladine Socijalističke partije Davor Strika. Strika je do prije par mjeseci bio predsjednik Savjeta omladinskih organizacija Banjaluke.

“Bio sam predsjednik Savjeta u prošlom sazivu. Nisam na toj funkciji već više od pola godine. Trenutno radim u Gradskoj upravi”, izjavio je Strika u razgovoru za Gerilu.

On dodaje da politički angažman nije presudan prilikom zapošljavanja.

“Mi smo oduvijek pokušavali da prije svega vidimo kompetentnost određenih kadrova, to jeste kandidata. Da li postoji takva vrsta problema, to stvarno ne znam, sa ove pozicije koju obavljam”, dodao je Strika i naglasio: “Mladi su spremni da rade. Smatramo da unutar Socijalističke partije i unutar drugih partija postoji veliki broj mladih kadrova, obrazovanih ljudi koji su spremni da daju doprinos i razvoju društva, te lokalnih zajednica”.

Na naše pitanje da li je prilikom njegovog zapošljavanja sprovedena konkursna procedura, Strika je odgovorio da je trenutno angažovan po osnovu ugovora o djelu, te da još uvijek nije za stalno zaposlen.

NAJBOLJE OCJENE ZA NAJBOLJE… STRANAČKE KADROVE

Primjere partijskog zapošljavanja vidimo i u ostalim javnim preduzećima i institucijama. Tako je pred sami početak izborne kampanje u Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica zaposlen kadar SNSD-a Dinko Huremović, na poziciju “Viši stručni saradnik za istraživanje ratnih zločina sa bezbjedonosnog aspekta”.

Huremović je imao 49 od mogućih 50 bodova, a inače, riječ je o jednom od istaknutijih aktivista SNSD-a iz Prnjavora.

Na društvenim mrežama Huremović skoro svaki dan nanovo dokazuje pripadnost političkoj opciji, a posebno se ističu fotografije sa istaknutim članovima SNSD-a. Vrijedi istaći još jednu bitnu činjenicu – Huremovićeva majka Đuka je generalni sekretar Vlade Republike Srpske.

Zanimljivo je da je u istoj instituciji (Republički centar za istraživanje rata i ratnih zločina) zaposlena i Aleksandra Stegić Radeta, supruga direktora Agencije za državne upravu, Aleksandra Radete.

S druge strane, u Agenciji za državnu upravu zaposlena je supruga Milorada Kojića, direktora Republičkog centra za istraživanje rata i ratnih zločina. Na proteklim izborima Kojić je bio kandidat SNSD-a za poziciju poslanika u Parlamentarnoj skupštini BiH.

Aleksandar Radeta, direktor Agencije za državnu upravu nije odgovorio na pitanje Gerile koliko je u proteklih dvije godine zaposleno radnika u javnom sektoru Srpske.

Umjesto toga, Radeta u pisanom odgovoru navodi da je „prema stanju od 28.11.2018. godine u Ministarstvima, republičkim upravama i republičkim upravnim organizacijama zaposleno je 3.759 državnih službenika i 1.903 namještenika.”

On je podsjetio da postupak zapošljavanja namještenika sprovode republički organi uprave, dok postupak zapošljavanja državnih službenika sprovodi Agencija za državnu upravu.

U praksi, to znači da ministri u ministarstvima ili direktori javnih preduzeća imaju nadležnost da izaberu članove komisija koje će provesti konkursnu proceduru za prijem radnika.

Agencija na čijem čelu se nalazi Radeta od 1. avgusta, pa do 14. novembra raspisala je i sprovela 27 konkursa za 64 državna službenika, a u ovom trenutku aktivno je tačno 10 oglasa, za 41 državnog službenika.

Vrijedno je napomenuti da su, između ostalih, sprovedeni konkursi za direktora Republičkog pedagoškog zavoda, te Zavoda za statistiku.

Na mjesto direktora Republičkog pedagoškog zavoda reizabran je funkcioner SNSD-a Predrag Damjanović koji je osvojio konkursnu komisiju jer je dobio maksimalnih 50 bodova. Damjanovića su prije četiri godine optužili iz banjalučke organizacije SDS-a da vrši pritisak na direktore škola da se učlane u SNSD, a u žižu javnosti ponovo je upao kada je u jeku kampanje za ove izbore poslao dopis direktorima škola da dovedu djecu na litiju prilikom osvećenja temelja srpsko-ruskog hrama u Banjaluci.

Za direktora Zavoda za statistiku, takođe sa maksimalnim brojem bodova (50) izabran je još jedan visokopozicionirani član SNSD-a i bivši ministar Jasmin Komić, koji na konkursu uopšte nije imao konkurenciju.

Za kraj vrijedi dodati da je bez konkurencije bio i sam Aleksandar Radeta, jer je na konkursu za direktora Agencije za državnu upravu, a koji je raspisala i sprovela ista institucija, bio jedini prijavljeni.

Bez obzira na sve, njegove ocjene su bile malo skromnije, za razliku od prethodna dva pomenuta slučaja – Radeta je osvojio “tričavih” 48 od mogućih 50 bodova.

AKTUELAN SLUČAJ RAZVOJNE BANKE FBiH

Moratorijum na području FBiH ostao je samo puko slovo na papiru, jer je tokom njegovog trajanja samo putem konkursa zaposleno više od 800 državnih službenika, a stvarni broj je nemoguće utvrditi jer je veliki broj novih uposlenika došao i bez konkursa.

Vlada FBiH, na koncu, nije produžila moratorijum koji je trajao do 30. juna ove godine, tako da je baš u jeku izborne kampanje ponovo otvorena mogućnost novih zapošljavanja u javnoj upravi u FBiH.

Uglješa Vuković iz Transparency internationala navodi da, kada je riječ o ovoj godini, karakteristično je da im je došlo mnogo više prijava koje se tiču preduzeća i institucija iz FBiH.

Napominje da je ove godine posebno aktuelan slučaj iz Razvojne banke Federacije BiH, gdje je član Nadzornog odbora Amir Avdić istovremeno i zamjenik predsjednika Kantonalnog odbora SDA Unsko-sanskog kantona, što je suprotno Statutu i Zakonu.

„Hajde da pričamo o velikoj pobjedi SNSD-a“: Pohlepa nasuprot zajedničkog dobra

Piše Mladen Bubonjić, Gerila info

Prošlo je nešto više od mjesec i po dana od Opštih izbora i „velike pobjede“ SNSD-a, kako to jednom reče novinarka RTRS-a Vanja Furtula. U okviru relativnih brojki SNSD je „pomeo“ opoziciju. Na svim nivoima na kojima su kandidovali svoje predstavnike (Predsjedništvo BiH, Predsjednik RS, Parlament BiH, Parlament RS) osvojili su većinu glasova. Milorad Dodik je dobio 368.210 glasova u trci za člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda, odnosno 53,88%. Željka Cvijanović je dobila 319.699 glasova na izborima za predsjednika RS, odnosno 47,04%. SNSD je dobio 218.201 glas za NSRS, odnosno 31,87% i 260.930 glasova za Parlamentarnu skupštinu BiH, odnosno 39,10%.

U apsolutnim brojkama situacija je nešto drugačija. U odnosu na ukupan broj birača u RS, izašlih i neizašlih na izbore, koji iznosi 1.261.645 birača, Dodik je dobio 29,18%. Željka Cvijanović je dobila 25,34%. Na izborima za NSRS, SNSD je dobio 17,29% a na izborima za Parlamentarnu skupštinu BiH dobio je 20,68%. Ako ćemo licitirati brojkama, Dodik nije dobio podršku dvije trećine birača, Željka Cvijanović nije dobila podršku tri četvrtine birača, dok SNSD nije dobio podršku preko 80% birača za NSRS dok je ostao bez podrške četiri petine birača za PSBiH. Dakle, govoreći u okviru apsolutnih brojki, postavlja se pitanje legitimiteta vlasti. U širem društvenom kontekstu, Dodik će vladati bez podrške dvije trećine građana, Željka Cvijanović će vladati bez podrške tri četvrtine građana, dok će SNSD biti na vlasti bez podrške 80% stanovništva. Naravno, predstavnička demokratija ne funkcioniše na taj način. Uzevši u obzir da glasanje nije zakonska obaveza, u obzir se uzimaju samo birači koji su izašli na izbore i samo važeći glasački listići.

Međutim, postavlja se pitanje: ko glasa za SNSD? Ne možemo generalizovati, zato što je prilično teško utvrditi socijalnu i ekonomsku strukturu glasača SNSD-a, ali na osnovu određenih pokazatelja možemo pretpostaviti ko su glasači SNSD-a.

Kao pokazatelj nam može poslužiti broj članova SNSD-a. Iako nema zvaničnih podataka, može nam poslužiti izjava Milorada Dodika na osmomartovskoj zabavi za članice SNSD-a u Trebinju kada je rekao da SNSD ima 180.000 članova. Naravno, ne mora da znači da su svi članovi SNSD-a aktivni i da glasaju, ali ogromna većina njih glasa, jer se postavlja pitanje zašto bi se i učlanjivali u stranku ako neće biti aktivni i glasati za nju. Pored toga, dobar dio članova SNSD-a „povuče“ i rodbinu i prijatelje da glasaju. Bilo bi nezahvalno da licitiramo brojevima, ali uzevši u obzir koliko SNSD ima članova, već se naslućuje značajna brojka glasača.

Takođe, kao pokazatelj nam može poslužiti i broj zaposlenih u državnom sektoru, posebno u javnoj upravi. Prema Statističkom godišnjaku Republike Srpske za 2018. godinu koji izdaje Republički zavod za statistiku, u javnoj upravi je 2017. godine bilo zaposleno 24.580 ljudi, a ukupno u državnom sektoru 76.063 radnika. Poredeći sa 2006. godinom, kada je SNSD došao na vlast, u državnom sektoru je radilo 72.541 radnika a u javnoj upravi 19.391 radnik. Dakle, za više od deceniju vlasti SNSD-a broj radnika u javnoj upravi se uvećao za 5.189 radnika, a uopšte u državnom sektoru za 3.522 radnika. Značajno se uvećao broj radnika i u obrazovnom sektoru – za 4.789 radnika (2006. je bilo zaposleno 17.902 radnika, a 2017. godine 22.691 radnika), što u izvjesnom smislu predstavlja paradoks. Naime, od 2006. godine broj upisanih osnovaca se smanjio za 24.205 djece! U školskoj godini 2006/2007. bilo je upisano 116.888 djece, a u školskoj 2016/2017. bilo je upisano 92.683 djece. Isti trend je prisutan i u srednjoškolskom obrazovanju (50.858 djece u školskoj godini 2006/2007, 41.136 djece u školskoj 2016/2017, što predstavlja smanjenje za 9.722 djece), pa se postavlja pitanje zašto se zapošljava toliki broj učitelja i nastavnika ako se broj djece značajno smanjio? Naravno, sve nas upućuje na zaključak da je riječ o stranačkom zapošljavanju i uhljebljenu podobnih kadrova.

Rast broja radnika u javnoj upravi i sektoru obrazovanja je veći u odnosu na ukupni rast broja radnika u državnom sektoru, što nas navodi na zaključak da se broj radnika u drugim sektorima smanjivao na uštrb broja radnika u javnoj upravi (npr. broj radnika u prerađivačkoj industriji se smanjio za 4.680 radnika).

Što se potencijalnih glasača SNSD-a u državnom sektoru tiče, ne mora da znači da svi zaposleni u državnom sektoru glasaju za SNSD (bilo je zapošljavanja i za vrijeme vladavine SDS-a i pretpostavka je da je dobar dio ljudi koji su tada dobili zaposlenje ostao vjeran ovoj stranci), ali uzevši u obzir da se broj zaposlenih u javnoj upravi i sektoru obrazovanja značajno uvećao u posljednjih deset godina, otkako je SNSD na vlasti, takođe ukoliko u obzir uzmemo praksu zapošljavanja stranački podobnih ljudi, o čemu je Gerila već pisala, možemo pretpostaviti da značajan broj novih zaposlenih favorizuje SNSD.

Takođe, uzevši u obzir „nevidljivu praksu“ pritisaka, ucjena i uslovljavanja pojedinih radnika u državnom sektoru da moraju glasati za SNSD kako bi očuvali radno mjesto ali i potencijalnih novih uposlenika u firmama na „državnim jaslama“ koji lojalnost moraju iskazati ne samo svojim glasom nego i glasovima rodbine i prijatelja, dolazimo do brojke koja se, u zbiru sa brojem članova, okvirno poklapa sa izbornim rezultatom SNSD-a.

Na osnovu tendencije u zapošljavanju koja upućuje na zaključak da ljudi teže da se zaposle u državnom sektoru, posebno u javnoj upravi i obrazovnom sektoru, dolazimo i do potencijalnog odgovora na pitanje zašto ljudi glasaju za SNSD. Naravno, određeni broj glasača SNSD-a glasa za ovu stranku iz ubjeđenja ili zato što su joj vjerni od početka. Međutim, dobar dio glasača za SNSD glasa zbog lične koristi u vidu zaposlenja, i to najčešće zaposlenja u firmama u državnom sektoru.

Dakle, vidjeli smo ko glasa za SNSD i zbog čega (nerijetko zbog ličnog interesa u vidu zaposlenja u državnom sektoru). Međutim, postavlja se pitanje može li jedna relativno mala državna zajednica, kao što je Republika Srpska, finansijski da izdrži toliki broj zaposlenih u državnom sektoru? Iako vlast godinama govori da je Republika Srpska finansijski samoodrživa, rast javnog duga upućuje na drugačiji zaključak – sve je teže finansirati i održavati toliku armiju zaposlenih na „državnim jaslama“.

Ovim dolazimo do suštine problema, koji se nalazi i u naslovu ovog teksta – odnosu između pohlepe i zajedničkog dobra, odnosno između ličnih interesa i zajedničkih resursa. Iako se pohlepa češće može dovesti u vezu sa nosiocima vlasti, u našem slučaju pod pohlepom, odnosno ličnim interesima podrazumijevamo težnju glasača SNSD-a da se „uhljebe“ u državnim firmama, dok pod zajedničkim dobrom, odnosno zajedničkim resursima podrazumijevamo, prije svega, budžet, odnosno novac s kojim raspolaže Republika Srpska.

ILUSTRACIJA: hikingartist.com

Kako bi objasnili odnos između ličnih interesa glasača SNSD-a i zajedničkog dobra, odnosno budžeta RS, poslužićemo se tezom o „tragediji zajedničkog dobra“, odnosno odrednicom kojom je britanski ekonomista Viljem Forster Lojd opisao paradoks neregulisane ispaše na zajedničkom zemljištu. Ovaj pojam, proslavljen esejom Gareta Hardina koji je objavljen u časopisu Science 1968, govori o tome da će davanje bilo kog bogatstva na zajedničku i jednaku upotrebu racionalnim igračima nužno iscrpiti to bogatstvo jer će ovi igrači težiti da maksimalizuju svoju korist jedan na uštrb drugoga, čime će nužno dovesti do propasti tog resursa. Drugim riječima, zajednička upotreba potkopava samu zajednicu. Radi se o konceptu prema kojem slobodan pristup i nekontrolisano korištenje nekog opšteg dobra dovodi do propasti, odnosno tragedije tog dobra.

Dakle, da bi ilustrovao ideju o tragediji zajedničkog dobra, Hardin je iskoristio metaforu o javnom pašnjaku (opštem dobru) na koji svako može da dovode stoku na ispašu. U interesu pojedinca je da dovode što više stoke jer mu tako dobrobit raste. Dodavanjem svake nove životinje pojedinac profitira, ali se time za neki iznos degradira pašnjak i svi po malo gube. Zarada je individualna, a šteta kolektivna. Konačan ishod ovog procesa je propast opšteg dobra.

U našem slučaju, možemo izvući analogiju sa budžetom RS kao pašnjakom i glasačima SNSD-a kao čobanima koji vode stoku na ispašu, s jedne strane, a s druge budžetom kao pašnjakom a vlastodršcima kao čobanima koji vode stoku na ispašu, odnosno zapošljavaju podobne kadrove. Svi teže da izvedu što više stoke na ispašu, odnosno da se „uhljebe“ u državnim firmama s jedne strane, a s druge da zaposle podobne s ciljem sigurnih glasova, kako bi ostvarili što veću korist pri tome ne obraćajući pažnju na veličinu pašnjaka, odnosno veličinu budžeta kao opšteg dobra.

ILUSTRACIJA: grist.org

Iako je legitimno da pojedinci, u našem slučaju glasači SNSD-a, teže ostvarivanju ličnih interesa, odnosno maksimiziranju svoje dobiti, jer je to sastavni dio ljudske prirode i oni nisu vođeni nikakvim zlim namjerama prema drugim ljudima, ipak, takvo djelovanje može dovesti do propasti. Osim, naravno, ako su resursi (veličina pašnjaka ili budžet u našem slučaju) neograničeni, što se, međutim, rijetko dešava, ili gotovo nikad.

U suštini, ovdje je riječ o međusobnoj povezanosti izbora koje pojedinci čine unutar zajednice. Posljedice mogu biti katarstrofalne kad mnoštvo pojedinaca djeluje u sopstvenom interesu ne obazirući se na zajednicu, drugim riječima, ukoliko se svi opredijele za ličnu korist, onda niko neće dobiti ništa. A na osnovu novih zaduženja od kojih se dobar dio izdvaja za budžetsku potrošnju možemo vidjeti da je to „ništa“ veoma blizu. Iako prema nekim ekonomskim teorijama o slobodnom tržištu zajednice napreduju ako svako stremi najvećoj mogućoj ličnoj koristi, kada bi svako išao ovim putem, zajednički resurs bi bio preopterećen, a zajednice bi se suočile sa oskudicama. Moguće rješenje bi bilo kada bi svako umjerio i ograničio sospstvenu potrošnju. Onda bi imali održivost. Međutim, ljude je vrlo teško nagovoriti da sarađuju, pogotovo u velikim grupama potpunih neznanaca, kao što je slučaj na izborima.

Ovim ne insinuiramo da bi glasanje za opoziciju, konkretnije SDS kao lidera opozicije, nešto promijenilo, prije svega zato što je SDS isto to radio kada je bio na vlasti u RS, ali i tokom prethodnog mandata u zajedničkim isntitucijama na nivou BiH. Međutim, desetogodišnja vladavina SNSD-a u Republici Srpskoj bila je ispunjena stranačkim zapošljavanjem, uhljebljivanjem podobnih kadrova i iscrpljivanjem budžeta u znatno većoj mjeri nego za vrijeme prethodne vlasti, na šta nas upućuju podaci o javnom dugu.

Sumirajući navedeno, dolazimo do zaključka da vlast, odnosno SNSD kao najveća i najjača stranka u vladajućoj koaliciji (naravno, ni DNS ni SPRS nisu abolirani od odgovornosti), u značajnoj mjeri iskorištava pohlepu, odnosno lične interese glasača koji teže zaposlenju u državnom sektoru. To vodi uhljebljivanju podobnih kadrova i prenatrpavanju državnih firmi, javne uprave i sektora obrazovanja prije svih, s jedne strane, a s druge, opstanku na vlasti SNSD-a i njegovih koalicionih partnera. Naposlijetku, uhljebljivanje i prenatrpavanje podobnih u državnom sektoru vodi iscprljivanju budžeta, odnosno „tragediji zajedničkog dobra“. Svi plaćamo poreze, svi punimo budžet, ali samo podobni uživaju u njemu. Na kraju ćemo opet svi da snosimo troškove i vraćamo dugove, oni koji su se uhljebili zasluženo, ali ipak većina građana će nezasluženo na svojim plećima „tegliti“ posljedice neodgovorne politike i zloupotrebe zajedničkog dobra.

Izbori direktora i kulturno uzdizanje stranaka u RS

piše: Gerila info

Da je Bosna i Hercegovina zemlja apsurda i nije nešto novo. Uostalom apsurda smo se nagledali nakon netom završenih izbora na kojima na kraju (izgleda) neće biti poraženih političara u RS ili će ih biti ali u tragovima. Ipak za trenutnu situaciju u kulturi krivi su skoro svi politički faktori u RS, i oni u poziciji i u opoziciji, jer su svi u nekom trenutku obnašali vlast u Srpskoj.

Prosto je nevjerovatno da je osnovni preduslov „postajanja“ direktora, odnosno lidera neke kulturne ustanove, koja je pri tom na budžetu svih građana Srpske, stranačka pripadnost.

Neophodno je da je data osoba bar donekle u samoj materiji i ne nužno dugi niz godina pripadnik stranke. Iz Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske poručuju da proceduru izbora kandidata za izbor u zvanje direktora ovih institucija sprovodi komisija koju imenuje Vlada Republike Srpske, ali u realnosti je to totalno drugačije.

Prije neokoliko mjeseci našem portalu se obratio čitalac, koji je želio da ostane anoniman, ali je naveo  svoj primjer kada ga je prije nekoliko mjeseci jedna od stranaka na vlasti u RS kontaktirala sa pitanjem da li bi htio da bude na čelu jedne od kulturnih institucija RS. Pri tome bi morao da od svoje plate izdvaja 5% za finansiranje stranke (kako to čine i ostali uhljebljeni funkcioneri) i da na narednim i svim ostalim izborima isključivo zastupa interes stranke.

Interes stranke u prevedenom znači da uslikate svoj glasački listić i proslijedite osobi u stranci zaduženoj za internu kontrolu glasanja, ali i da svu bližu i dalju familiju i prijatelje „preorijentišete“ da budu vjerni glasači, ako ne i članovi stranke.

Trenutno su na svim pozicijama lidera kulturnih ustanova Srpske stranački ljudi. Pri tome, ne želimo da pojedinima od njih umanjimo njihovo stručno znanje ali i zalaganje prilikom vođenja tih institucija. Ipak, zajedničko im je svima da su, da bi došli na pozicije na kojima su trenutno, i pored svih svojih kvaliteta, morali prvo da uzmu partijsku knjižicu odgovarajuće boje.

S tim u vezi, direktor Međunarodnog festivala animiranog filma BANJALUKA 2019 Goran Dujaković kaže da to nije neka novina na ovim područijima.

“Ove nove tzv. demokratske partije su tu naviku preuzele od nekadašnjeg jednopartijskog sistema. Ali, za razliku od ovih partija sada, oni ranije su imali stila i vodili računa da ipak na takva mjesta dođu kompetentni ljudi, jer su imali kadrovski potencijal – ovi danas uglavnom namaju kvalitetan kadar. Iskustvo razvoja kulture u Republici Srpskoj je to, nažalost i pokazalo. Posebno u segmentu kinematografije, koja ni poslije 23 godine od završetka rata ne postoji”, ističe Dujaković.

Dujaković smatra da nema nikakvog smisla da stranke unaprijed između sebe podijele pozicije direktora institucija kulture, a da se pri tom ne vodi računa o najkompetentnijim osobama koje bi mogle aplicirati.

“Kod izbora kadrova se na prvom mjestu računa na bespogovornu poslušnost, što se najbolje vidjelo nedavno kada je izašla informacija da su institucijama kulture u 2019. godini budžetom smanjena sredstva za 8%. Naravno, ni jedan direktor nije reagovao javno na to smanjenje sredstava, iako sve isntitucije kulture rade u vrlo teškim uslovima. O tome da neki vanstranački kadar sjedne u neku od fotelja institucija kulture, može se računati samo uz podršku neke od partija, iza čega opet stoje neki interesi, konkursi su uglavnom samo čista formalnost. Nažalost, demokratiju smo pogrešno shvatili. Ne razmišlja se o dugoročnom interesu naroda, već o interesu partija ili pojedinaca. Na taj način se ne gradi kulturni identitet ovog naroda”, navodi Dujaković.

Javna je tajna da se prilikom raspodjele “plijena” nakon opštih izbora odredi čija je koja institucija. Samo po tom principu se biraju direktori institucija.

Ukoliko nemaju adekvatan kadar, stranke se daju u potragu među nestranačkim “kulturnjacima” ili preotimaju kadrove koji su u drugim, najčešće, opozicionim vodama.

Najbolji primjer, promjene stranačkog dresa, a u cilju izbora u zvanje direktora jedne od kulturnih institucija je Ljiljana Labović, direktorica Dječijeg pozorišta RS. Labovićka je već poznati stranački preletač (SDS-NDP-SP, odnosno Muzej savremene umjetnosti RS- Narodno pozorište RS –Dječije pozorište RS) i njeno najnovije imenovanje je izazvalo ogromno negodovanje kulturnjaka Banjaluke i Republike Srpske, bar njenog nestranačkog dijela.

U jeku izborne kampanje za prošle lokalne izbore, Labović je zdušno vodila kampanju Dragana Čavića za novog gradonačelnika Banjaluke, u neka druga vremena kada je NDP bio opozicija SNSD-u.

Da apsurd bude veći, stari direktor Predrag Bjelošević je svoj odlazak sa pozicije nakon nevjerovatnih 25 godina, uslovio novim radnim mjestom, iako je po godinama trebao da ode u penziju. Međutim, kako se odlazak u penziju dogodio na polovini njegovog mandata, Bjelošević je zatražio novo radno mjesto – Savjetnik direktora Dječijeg pozorišta RS.

Treba li da napominjemo da ova funkcija uopšte ne postoji niti je postojala za vrijeme mandata upravo – Predraga Bjeloševića, koji je pod izgovorom uštede budžeta svojevremeno obavljao i funkciju generalnog direktora i umjetničkog direktora Dječijeg pozorišta, kao i funkciju direktora Međunarodnog festivala za djecu, a sada je uvedena nova funkcija baš za njega i to na uštrb tog istog budžeta, a o tome je GERILA.info već pisala.

Budući da su pod (bukvualno) istim krovom, nastavljamo sa institucijom Muzeja Republike Srpske gdje takođe stoluju socijalisti, odnosno kadar Socijalističke partije. Miladin Savić je na funkciju direktora stupio u martu 2017. godine. Saviću je dužnost predao dotadašnji vršilac dužnosti direktora Muzeja Republike Srpske Vladimir Đukanović.

“Kao novi direktor potpuno sam svjestan odgovornosti koju nosi ova funkcija, jer znam da sam na čelu centralne institucije kulture Republike Srpske. Radeći kao profesor istorije u Osnovnoj školi “Miloš Crnjanski”, stekao sam dubok uvid u stanje u kulturi i u problematiku mlade publike i javnosti uopšte, a posvećen istoriji kao nauci, posjedujem i svijest o odgovornosti prema baštini ovog naroda. Kao direktor Muzeja Republike Srpske imam velika očekivanja prvenstveno od sebe, kao i mnogo ciljeva koje sam zacrtao i čvrsto vjerujem da ću ih ostvariti”, izjavio je Savić netom po preuzimanju funkcije.

Ipak, pojedine intelektualce je začudio ovakav izbor za direktora jedne ovakve institucije, budući da Savić nema nikakvo iskustvo koje bi moglo doprinijeti unapređenju rada ove institucije.

Pored Muzeja RS smještena je Narodna i univerzitetska biblioteka RS gdje suvereno vlada SNSD kadar, odnosno Ljiljana Zečić koja je direktor od 2010. godine, kada je naslijedila Ranka Risojevića.

“Kada napravim osvrt na ovih pet godina, mogu slobodno reći da je biblioteka napravila veliki iskorak. Svojim najvećim uspjehom smatram povrat oduzete nadležnosti na bibliotečko-informacioni sistem KOBIS koju je 2006. godine preuzela biblioteka u federalnom Sarajevu”, podsjetila je Zečić prije svog izbora u drugi mandat 2015. godine i tom retorikom donekle podsjetila na stranačkog lidera Milorada Dodika.

Možda i najveću pažnju javnosti je izazvao konkurs za direktora KC Banski dvor. Jedan od pretendenata na direktorsku poziciju Maja Dodig, akademska slikarka i unverzitetska profesorka otvoreno je pitala da li svi kandidati imaju iste uslove ako tadašnji v.d. direktora Mladen Matović ima preporuku gradonačelnika, Igora Radojičića.

“Postavlja se pitanje zašto konkurs nije blagovremeno raspisan jer se znalo kada Milorad Petrić, koji je bio direktor, ide u penziju. Da li je neraspisivanje konkursa imalo za cilj postavljanje vršioca dužnosti, jer kako je izjavio gradonačelnik, v.d. direktora ima preporuku za imenovanje i da i zvanično ponese funkciju direktora”, ogorčeno je izjavila Dodig. Zanimljivo, protivkandidat joj je bio stranački kolega iz SNSD-a Mladen Matović.

Vanredni profesor na Akademiji umjetnosti Arsen Čarkić tada je izjavio da smatra da je najvažnije da na čelu Banskog dvora, ali i svih kulturnih institucija uopšte, bude neko ko je kvalifikovan za taj posao.

“Direktor svakako ne treba da bude neko ko je za vrijeme izbora lijepio partijske plakate. To bi bilo skandalozno. Ako sada bude napravljen kompromis, pokazaćemo da smo postali društvo u kojem struka nije bitna”, istakao je Čarkić.

Dodao je da bi imenovanje stranačke ličnosti moglo proizvesti i posljedice.

“Ako bi partijska knjižica bila prije struke, onda bi se jednog dana moglo desiti da direktor Doma zdravlja bude neko ko nema veze sa medicinom”, dodao je Čarkić.

Ipak, većina stručne javnosti, ali i odbornika banjalučke gradske skupštine koja glasanjem bira direktora ove institucije, bila je složna da Mladen Matović zaslužuje da vodi Banski dvor, što je postalo i zvanično krajem 2017. godine.

Diplomske i postdiplomske studije završio je na Akademiji umjetnosti Univerziteta u Banjaluci, odsjek za muzičku umjetnost, okončavši svaki ciklus studija sa  prosječnom ocjenom 10. Sekretar je Katedre za solfeđo i muzičku pedagogiju Akademije umjetnosti Univerziteta u Banjaluci, gdje je trenutno zaposlen u zvanju docenta.

Komponovao je više od tri stotine naslova umjetničke, primijenjene,  popularne, kao i muzike za djecu. Autor je muzike i teksta Himne Republike Srpske “Moja Republika”. Od kraja 2004. godine umjetnički rukovodi Ženskim kamernim horom “Banjalučanke” sa kojim je osvojio je veliki broj domaćih i međunarodnih priznanja.

“Moja iskrena želja je da se kroz primjenu novog koncepta rada ustanova u što skorije vrijeme ponovo etablira kao izvorište i sigurno uporište urbane gradske kulture, kojoj je nekadašnji Dom kulture decenijama postojano doprinosio. Kad to kažem mislim na Banski dvor koji podržava visoke stvaralačke domete, pomjera granice kreativnosti, njeguje otvoren kritički dijalog te ucrtava nove produkcijske i organizacione standarde”, izjavio je Matović po preuzimanju funkcije direktora Banskog dvora.

U Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske na poziciji direktora je takođe kadar SNSD, Sarita Vujković, inače kuma Ranka Škrbića, bivšeg ministra zdravlja RS i dekana Medicinskog fakulteta u Banjaluci.

Vujkovićeva, inače Doktor istorije umjetnosti, kao muzejski savjetnik u Muzeju savremene umjetnosti RS bila je kustos brojnih izložbi. Takođe je bila komesar izložbe “Vrt uživanja” Mladena Miljanovića, kojom je ovaj umjetnik predstavljao BiH na 55. bijenalu savremene umjetnosti u Veneciji.

SNSD je zauzeo lidersku poziciju i u Narodnom pozorištu Republike Srpske, i to u vidu “neuništivog” Nenada Novakovića koji je na ovoj poziciji od 2010. godine. Novaković je poznati banjalučki pilot, novinar, menadžer, rotarijanac, suvlasnik BL koledža i, razumije se, član vladajućeg SNSD-a.

“Ja iskreno osim „dovijanja“ i „sizifovog posla“ ne znam ni sam kako, uspijevao sam da sastavim kraj sa krajem i trudim se da spoljnji svijet ne vidi da je to problem. Dakle, mi sve nešto krijemo, improvizujemo i petljamo, a to je najpogibeljnije za kulturu. Nerazumljivo je da mi nemamo ozbiljnog, strateškog promišljanja o kulturi. Mi nemamo ni kulturne politike ni strategije o kulturi. Pa šta mi to hoćemo od naše kulture? E, to su problemi koji su i veći od institucionalnih problema. Nije, da se razumijemo, ništa bolja situacija ni u ostalim institucijama kulture”, iskren je bio Novaković kada je govorio o položaju kulture uopšte u Srpskoj.

Činjenica jeste da Novaković nije izabran po referencama u kulturi, već isključivo po menadžerskim sposobnostima, što sam i ne krije i dijametralno se razlikuje od, na primjer, Mladena Matovića čiji je umjetnički opus neupitan.

U Arhivu RS takođe je prisutna vladajuća stranka SNSD. Bojan Stojnić već nekoliko godina je na čelu ove institucije koja postoji već 65 godina. Preko 850 fondova i zbirki i više od pet kilometara arhivske građe se trenutno nalazi u Arhivu Republike Srpske. Najstariji dokumenti datiraju iz Osmanskog perioda.

Sve u svemu, ništa bez partijske knjižice ali one odgovarajuće. Uzalud nagrade, doktorati, studije, izložbe, koncerti, knjige, odlikovanja, uzalud je čak i da komponujete himnu Republike Srpske, ako niste član stranke kojoj je pripala određena direktorska pozicija neke od kulturnih institucija Republike Srpske. U mnoge pore našeg društva infiltrirana je politika. Nekada perfidno, a danas otvoreno i bez srama. Iako svijet kulturnih radnika poznaje ovu problematiku, nerado o njoj govori i okreće glavu od ovog problema.

S tim u vezi, Goran Dujaković ističe da je “ovdašanja kultura elita (ma šta to značilo, i ma ko to bio) uglavnom zauzeta svojim ličnim poslovima, i funkcioniše onom logikom – ne treba talasati. Ovako usitnjeni, nepovezani i nezaintersovani radnici u kulturi i umjetnici predstavljaju prilično bezazlenu masu, što političke elite dobro znaju. Rijetki su primjeri umjetnika da su otvoreno iznosili stavove u javnosti, i kritikovali odnos vlasti prema kulturi”.

U godini u kojoj je najveći grad Srpske ušao u najuži izbor za Evropsku prestonicu kulture što jeste izuzetan uspjeh Banjaluke i tima koji je radio aplikaciju za EPK, postavlja se pitanje da li će i ovakvo dugogodišnje brutalno miješanje politike u kulturu Srpske takođe biti nešto što ćemo možda prezentovati Evropi kao njena prestonica. Kulturna.

Kraj pravljenja parkinga od Trga Krajine vikendom!?

Trg Krajine je od otvaranja restorana Agape na krovu Boske, uglavnom vikendom, postao i parking na kojem posjetioci ovog lokala parkiraju skupocijena vozila. Ranije (jul 2017) su mi iz gradske uprave odgovorili da je Komunalna policija izdavala prekršajne naloge u visini od 40 maraka zbog nelegalnog parkiranja na dijelu trga. Kazne očigledno nisu imale nikakvog efekta. Nedavno su na dijelu trga ispred lokala postavljeni stubovi. Da li je odzvonilo parkiranju na Trgu Krajine?