„Hajde da pričamo o velikoj pobjedi SNSD-a“: Pohlepa nasuprot zajedničkog dobra

Piše Mladen Bubonjić, Gerila info

Prošlo je nešto više od mjesec i po dana od Opštih izbora i „velike pobjede“ SNSD-a, kako to jednom reče novinarka RTRS-a Vanja Furtula. U okviru relativnih brojki SNSD je „pomeo“ opoziciju. Na svim nivoima na kojima su kandidovali svoje predstavnike (Predsjedništvo BiH, Predsjednik RS, Parlament BiH, Parlament RS) osvojili su većinu glasova. Milorad Dodik je dobio 368.210 glasova u trci za člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda, odnosno 53,88%. Željka Cvijanović je dobila 319.699 glasova na izborima za predsjednika RS, odnosno 47,04%. SNSD je dobio 218.201 glas za NSRS, odnosno 31,87% i 260.930 glasova za Parlamentarnu skupštinu BiH, odnosno 39,10%.

U apsolutnim brojkama situacija je nešto drugačija. U odnosu na ukupan broj birača u RS, izašlih i neizašlih na izbore, koji iznosi 1.261.645 birača, Dodik je dobio 29,18%. Željka Cvijanović je dobila 25,34%. Na izborima za NSRS, SNSD je dobio 17,29% a na izborima za Parlamentarnu skupštinu BiH dobio je 20,68%. Ako ćemo licitirati brojkama, Dodik nije dobio podršku dvije trećine birača, Željka Cvijanović nije dobila podršku tri četvrtine birača, dok SNSD nije dobio podršku preko 80% birača za NSRS dok je ostao bez podrške četiri petine birača za PSBiH. Dakle, govoreći u okviru apsolutnih brojki, postavlja se pitanje legitimiteta vlasti. U širem društvenom kontekstu, Dodik će vladati bez podrške dvije trećine građana, Željka Cvijanović će vladati bez podrške tri četvrtine građana, dok će SNSD biti na vlasti bez podrške 80% stanovništva. Naravno, predstavnička demokratija ne funkcioniše na taj način. Uzevši u obzir da glasanje nije zakonska obaveza, u obzir se uzimaju samo birači koji su izašli na izbore i samo važeći glasački listići.

Međutim, postavlja se pitanje: ko glasa za SNSD? Ne možemo generalizovati, zato što je prilično teško utvrditi socijalnu i ekonomsku strukturu glasača SNSD-a, ali na osnovu određenih pokazatelja možemo pretpostaviti ko su glasači SNSD-a.

Kao pokazatelj nam može poslužiti broj članova SNSD-a. Iako nema zvaničnih podataka, može nam poslužiti izjava Milorada Dodika na osmomartovskoj zabavi za članice SNSD-a u Trebinju kada je rekao da SNSD ima 180.000 članova. Naravno, ne mora da znači da su svi članovi SNSD-a aktivni i da glasaju, ali ogromna većina njih glasa, jer se postavlja pitanje zašto bi se i učlanjivali u stranku ako neće biti aktivni i glasati za nju. Pored toga, dobar dio članova SNSD-a „povuče“ i rodbinu i prijatelje da glasaju. Bilo bi nezahvalno da licitiramo brojevima, ali uzevši u obzir koliko SNSD ima članova, već se naslućuje značajna brojka glasača.

Takođe, kao pokazatelj nam može poslužiti i broj zaposlenih u državnom sektoru, posebno u javnoj upravi. Prema Statističkom godišnjaku Republike Srpske za 2018. godinu koji izdaje Republički zavod za statistiku, u javnoj upravi je 2017. godine bilo zaposleno 24.580 ljudi, a ukupno u državnom sektoru 76.063 radnika. Poredeći sa 2006. godinom, kada je SNSD došao na vlast, u državnom sektoru je radilo 72.541 radnika a u javnoj upravi 19.391 radnik. Dakle, za više od deceniju vlasti SNSD-a broj radnika u javnoj upravi se uvećao za 5.189 radnika, a uopšte u državnom sektoru za 3.522 radnika. Značajno se uvećao broj radnika i u obrazovnom sektoru – za 4.789 radnika (2006. je bilo zaposleno 17.902 radnika, a 2017. godine 22.691 radnika), što u izvjesnom smislu predstavlja paradoks. Naime, od 2006. godine broj upisanih osnovaca se smanjio za 24.205 djece! U školskoj godini 2006/2007. bilo je upisano 116.888 djece, a u školskoj 2016/2017. bilo je upisano 92.683 djece. Isti trend je prisutan i u srednjoškolskom obrazovanju (50.858 djece u školskoj godini 2006/2007, 41.136 djece u školskoj 2016/2017, što predstavlja smanjenje za 9.722 djece), pa se postavlja pitanje zašto se zapošljava toliki broj učitelja i nastavnika ako se broj djece značajno smanjio? Naravno, sve nas upućuje na zaključak da je riječ o stranačkom zapošljavanju i uhljebljenu podobnih kadrova.

Rast broja radnika u javnoj upravi i sektoru obrazovanja je veći u odnosu na ukupni rast broja radnika u državnom sektoru, što nas navodi na zaključak da se broj radnika u drugim sektorima smanjivao na uštrb broja radnika u javnoj upravi (npr. broj radnika u prerađivačkoj industriji se smanjio za 4.680 radnika).

Što se potencijalnih glasača SNSD-a u državnom sektoru tiče, ne mora da znači da svi zaposleni u državnom sektoru glasaju za SNSD (bilo je zapošljavanja i za vrijeme vladavine SDS-a i pretpostavka je da je dobar dio ljudi koji su tada dobili zaposlenje ostao vjeran ovoj stranci), ali uzevši u obzir da se broj zaposlenih u javnoj upravi i sektoru obrazovanja značajno uvećao u posljednjih deset godina, otkako je SNSD na vlasti, takođe ukoliko u obzir uzmemo praksu zapošljavanja stranački podobnih ljudi, o čemu je Gerila već pisala, možemo pretpostaviti da značajan broj novih zaposlenih favorizuje SNSD.

Takođe, uzevši u obzir „nevidljivu praksu“ pritisaka, ucjena i uslovljavanja pojedinih radnika u državnom sektoru da moraju glasati za SNSD kako bi očuvali radno mjesto ali i potencijalnih novih uposlenika u firmama na „državnim jaslama“ koji lojalnost moraju iskazati ne samo svojim glasom nego i glasovima rodbine i prijatelja, dolazimo do brojke koja se, u zbiru sa brojem članova, okvirno poklapa sa izbornim rezultatom SNSD-a.

Na osnovu tendencije u zapošljavanju koja upućuje na zaključak da ljudi teže da se zaposle u državnom sektoru, posebno u javnoj upravi i obrazovnom sektoru, dolazimo i do potencijalnog odgovora na pitanje zašto ljudi glasaju za SNSD. Naravno, određeni broj glasača SNSD-a glasa za ovu stranku iz ubjeđenja ili zato što su joj vjerni od početka. Međutim, dobar dio glasača za SNSD glasa zbog lične koristi u vidu zaposlenja, i to najčešće zaposlenja u firmama u državnom sektoru.

Dakle, vidjeli smo ko glasa za SNSD i zbog čega (nerijetko zbog ličnog interesa u vidu zaposlenja u državnom sektoru). Međutim, postavlja se pitanje može li jedna relativno mala državna zajednica, kao što je Republika Srpska, finansijski da izdrži toliki broj zaposlenih u državnom sektoru? Iako vlast godinama govori da je Republika Srpska finansijski samoodrživa, rast javnog duga upućuje na drugačiji zaključak – sve je teže finansirati i održavati toliku armiju zaposlenih na „državnim jaslama“.

Ovim dolazimo do suštine problema, koji se nalazi i u naslovu ovog teksta – odnosu između pohlepe i zajedničkog dobra, odnosno između ličnih interesa i zajedničkih resursa. Iako se pohlepa češće može dovesti u vezu sa nosiocima vlasti, u našem slučaju pod pohlepom, odnosno ličnim interesima podrazumijevamo težnju glasača SNSD-a da se „uhljebe“ u državnim firmama, dok pod zajedničkim dobrom, odnosno zajedničkim resursima podrazumijevamo, prije svega, budžet, odnosno novac s kojim raspolaže Republika Srpska.

ILUSTRACIJA: hikingartist.com

Kako bi objasnili odnos između ličnih interesa glasača SNSD-a i zajedničkog dobra, odnosno budžeta RS, poslužićemo se tezom o „tragediji zajedničkog dobra“, odnosno odrednicom kojom je britanski ekonomista Viljem Forster Lojd opisao paradoks neregulisane ispaše na zajedničkom zemljištu. Ovaj pojam, proslavljen esejom Gareta Hardina koji je objavljen u časopisu Science 1968, govori o tome da će davanje bilo kog bogatstva na zajedničku i jednaku upotrebu racionalnim igračima nužno iscrpiti to bogatstvo jer će ovi igrači težiti da maksimalizuju svoju korist jedan na uštrb drugoga, čime će nužno dovesti do propasti tog resursa. Drugim riječima, zajednička upotreba potkopava samu zajednicu. Radi se o konceptu prema kojem slobodan pristup i nekontrolisano korištenje nekog opšteg dobra dovodi do propasti, odnosno tragedije tog dobra.

Dakle, da bi ilustrovao ideju o tragediji zajedničkog dobra, Hardin je iskoristio metaforu o javnom pašnjaku (opštem dobru) na koji svako može da dovode stoku na ispašu. U interesu pojedinca je da dovode što više stoke jer mu tako dobrobit raste. Dodavanjem svake nove životinje pojedinac profitira, ali se time za neki iznos degradira pašnjak i svi po malo gube. Zarada je individualna, a šteta kolektivna. Konačan ishod ovog procesa je propast opšteg dobra.

U našem slučaju, možemo izvući analogiju sa budžetom RS kao pašnjakom i glasačima SNSD-a kao čobanima koji vode stoku na ispašu, s jedne strane, a s druge budžetom kao pašnjakom a vlastodršcima kao čobanima koji vode stoku na ispašu, odnosno zapošljavaju podobne kadrove. Svi teže da izvedu što više stoke na ispašu, odnosno da se „uhljebe“ u državnim firmama s jedne strane, a s druge da zaposle podobne s ciljem sigurnih glasova, kako bi ostvarili što veću korist pri tome ne obraćajući pažnju na veličinu pašnjaka, odnosno veličinu budžeta kao opšteg dobra.

ILUSTRACIJA: grist.org

Iako je legitimno da pojedinci, u našem slučaju glasači SNSD-a, teže ostvarivanju ličnih interesa, odnosno maksimiziranju svoje dobiti, jer je to sastavni dio ljudske prirode i oni nisu vođeni nikakvim zlim namjerama prema drugim ljudima, ipak, takvo djelovanje može dovesti do propasti. Osim, naravno, ako su resursi (veličina pašnjaka ili budžet u našem slučaju) neograničeni, što se, međutim, rijetko dešava, ili gotovo nikad.

U suštini, ovdje je riječ o međusobnoj povezanosti izbora koje pojedinci čine unutar zajednice. Posljedice mogu biti katarstrofalne kad mnoštvo pojedinaca djeluje u sopstvenom interesu ne obazirući se na zajednicu, drugim riječima, ukoliko se svi opredijele za ličnu korist, onda niko neće dobiti ništa. A na osnovu novih zaduženja od kojih se dobar dio izdvaja za budžetsku potrošnju možemo vidjeti da je to „ništa“ veoma blizu. Iako prema nekim ekonomskim teorijama o slobodnom tržištu zajednice napreduju ako svako stremi najvećoj mogućoj ličnoj koristi, kada bi svako išao ovim putem, zajednički resurs bi bio preopterećen, a zajednice bi se suočile sa oskudicama. Moguće rješenje bi bilo kada bi svako umjerio i ograničio sospstvenu potrošnju. Onda bi imali održivost. Međutim, ljude je vrlo teško nagovoriti da sarađuju, pogotovo u velikim grupama potpunih neznanaca, kao što je slučaj na izborima.

Ovim ne insinuiramo da bi glasanje za opoziciju, konkretnije SDS kao lidera opozicije, nešto promijenilo, prije svega zato što je SDS isto to radio kada je bio na vlasti u RS, ali i tokom prethodnog mandata u zajedničkim isntitucijama na nivou BiH. Međutim, desetogodišnja vladavina SNSD-a u Republici Srpskoj bila je ispunjena stranačkim zapošljavanjem, uhljebljivanjem podobnih kadrova i iscrpljivanjem budžeta u znatno većoj mjeri nego za vrijeme prethodne vlasti, na šta nas upućuju podaci o javnom dugu.

Sumirajući navedeno, dolazimo do zaključka da vlast, odnosno SNSD kao najveća i najjača stranka u vladajućoj koaliciji (naravno, ni DNS ni SPRS nisu abolirani od odgovornosti), u značajnoj mjeri iskorištava pohlepu, odnosno lične interese glasača koji teže zaposlenju u državnom sektoru. To vodi uhljebljivanju podobnih kadrova i prenatrpavanju državnih firmi, javne uprave i sektora obrazovanja prije svih, s jedne strane, a s druge, opstanku na vlasti SNSD-a i njegovih koalicionih partnera. Naposlijetku, uhljebljivanje i prenatrpavanje podobnih u državnom sektoru vodi iscprljivanju budžeta, odnosno „tragediji zajedničkog dobra“. Svi plaćamo poreze, svi punimo budžet, ali samo podobni uživaju u njemu. Na kraju ćemo opet svi da snosimo troškove i vraćamo dugove, oni koji su se uhljebili zasluženo, ali ipak većina građana će nezasluženo na svojim plećima „tegliti“ posljedice neodgovorne politike i zloupotrebe zajedničkog dobra.

Izbori direktora i kulturno uzdizanje stranaka u RS

piše: Gerila info

Da je Bosna i Hercegovina zemlja apsurda i nije nešto novo. Uostalom apsurda smo se nagledali nakon netom završenih izbora na kojima na kraju (izgleda) neće biti poraženih političara u RS ili će ih biti ali u tragovima. Ipak za trenutnu situaciju u kulturi krivi su skoro svi politički faktori u RS, i oni u poziciji i u opoziciji, jer su svi u nekom trenutku obnašali vlast u Srpskoj.

Prosto je nevjerovatno da je osnovni preduslov „postajanja“ direktora, odnosno lidera neke kulturne ustanove, koja je pri tom na budžetu svih građana Srpske, stranačka pripadnost.

Neophodno je da je data osoba bar donekle u samoj materiji i ne nužno dugi niz godina pripadnik stranke. Iz Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske poručuju da proceduru izbora kandidata za izbor u zvanje direktora ovih institucija sprovodi komisija koju imenuje Vlada Republike Srpske, ali u realnosti je to totalno drugačije.

Prije neokoliko mjeseci našem portalu se obratio čitalac, koji je želio da ostane anoniman, ali je naveo  svoj primjer kada ga je prije nekoliko mjeseci jedna od stranaka na vlasti u RS kontaktirala sa pitanjem da li bi htio da bude na čelu jedne od kulturnih institucija RS. Pri tome bi morao da od svoje plate izdvaja 5% za finansiranje stranke (kako to čine i ostali uhljebljeni funkcioneri) i da na narednim i svim ostalim izborima isključivo zastupa interes stranke.

Interes stranke u prevedenom znači da uslikate svoj glasački listić i proslijedite osobi u stranci zaduženoj za internu kontrolu glasanja, ali i da svu bližu i dalju familiju i prijatelje „preorijentišete“ da budu vjerni glasači, ako ne i članovi stranke.

Trenutno su na svim pozicijama lidera kulturnih ustanova Srpske stranački ljudi. Pri tome, ne želimo da pojedinima od njih umanjimo njihovo stručno znanje ali i zalaganje prilikom vođenja tih institucija. Ipak, zajedničko im je svima da su, da bi došli na pozicije na kojima su trenutno, i pored svih svojih kvaliteta, morali prvo da uzmu partijsku knjižicu odgovarajuće boje.

S tim u vezi, direktor Međunarodnog festivala animiranog filma BANJALUKA 2019 Goran Dujaković kaže da to nije neka novina na ovim područijima.

“Ove nove tzv. demokratske partije su tu naviku preuzele od nekadašnjeg jednopartijskog sistema. Ali, za razliku od ovih partija sada, oni ranije su imali stila i vodili računa da ipak na takva mjesta dođu kompetentni ljudi, jer su imali kadrovski potencijal – ovi danas uglavnom namaju kvalitetan kadar. Iskustvo razvoja kulture u Republici Srpskoj je to, nažalost i pokazalo. Posebno u segmentu kinematografije, koja ni poslije 23 godine od završetka rata ne postoji”, ističe Dujaković.

Dujaković smatra da nema nikakvog smisla da stranke unaprijed između sebe podijele pozicije direktora institucija kulture, a da se pri tom ne vodi računa o najkompetentnijim osobama koje bi mogle aplicirati.

“Kod izbora kadrova se na prvom mjestu računa na bespogovornu poslušnost, što se najbolje vidjelo nedavno kada je izašla informacija da su institucijama kulture u 2019. godini budžetom smanjena sredstva za 8%. Naravno, ni jedan direktor nije reagovao javno na to smanjenje sredstava, iako sve isntitucije kulture rade u vrlo teškim uslovima. O tome da neki vanstranački kadar sjedne u neku od fotelja institucija kulture, može se računati samo uz podršku neke od partija, iza čega opet stoje neki interesi, konkursi su uglavnom samo čista formalnost. Nažalost, demokratiju smo pogrešno shvatili. Ne razmišlja se o dugoročnom interesu naroda, već o interesu partija ili pojedinaca. Na taj način se ne gradi kulturni identitet ovog naroda”, navodi Dujaković.

Javna je tajna da se prilikom raspodjele “plijena” nakon opštih izbora odredi čija je koja institucija. Samo po tom principu se biraju direktori institucija.

Ukoliko nemaju adekvatan kadar, stranke se daju u potragu među nestranačkim “kulturnjacima” ili preotimaju kadrove koji su u drugim, najčešće, opozicionim vodama.

Najbolji primjer, promjene stranačkog dresa, a u cilju izbora u zvanje direktora jedne od kulturnih institucija je Ljiljana Labović, direktorica Dječijeg pozorišta RS. Labovićka je već poznati stranački preletač (SDS-NDP-SP, odnosno Muzej savremene umjetnosti RS- Narodno pozorište RS –Dječije pozorište RS) i njeno najnovije imenovanje je izazvalo ogromno negodovanje kulturnjaka Banjaluke i Republike Srpske, bar njenog nestranačkog dijela.

U jeku izborne kampanje za prošle lokalne izbore, Labović je zdušno vodila kampanju Dragana Čavića za novog gradonačelnika Banjaluke, u neka druga vremena kada je NDP bio opozicija SNSD-u.

Da apsurd bude veći, stari direktor Predrag Bjelošević je svoj odlazak sa pozicije nakon nevjerovatnih 25 godina, uslovio novim radnim mjestom, iako je po godinama trebao da ode u penziju. Međutim, kako se odlazak u penziju dogodio na polovini njegovog mandata, Bjelošević je zatražio novo radno mjesto – Savjetnik direktora Dječijeg pozorišta RS.

Treba li da napominjemo da ova funkcija uopšte ne postoji niti je postojala za vrijeme mandata upravo – Predraga Bjeloševića, koji je pod izgovorom uštede budžeta svojevremeno obavljao i funkciju generalnog direktora i umjetničkog direktora Dječijeg pozorišta, kao i funkciju direktora Međunarodnog festivala za djecu, a sada je uvedena nova funkcija baš za njega i to na uštrb tog istog budžeta, a o tome je GERILA.info već pisala.

Budući da su pod (bukvualno) istim krovom, nastavljamo sa institucijom Muzeja Republike Srpske gdje takođe stoluju socijalisti, odnosno kadar Socijalističke partije. Miladin Savić je na funkciju direktora stupio u martu 2017. godine. Saviću je dužnost predao dotadašnji vršilac dužnosti direktora Muzeja Republike Srpske Vladimir Đukanović.

“Kao novi direktor potpuno sam svjestan odgovornosti koju nosi ova funkcija, jer znam da sam na čelu centralne institucije kulture Republike Srpske. Radeći kao profesor istorije u Osnovnoj školi “Miloš Crnjanski”, stekao sam dubok uvid u stanje u kulturi i u problematiku mlade publike i javnosti uopšte, a posvećen istoriji kao nauci, posjedujem i svijest o odgovornosti prema baštini ovog naroda. Kao direktor Muzeja Republike Srpske imam velika očekivanja prvenstveno od sebe, kao i mnogo ciljeva koje sam zacrtao i čvrsto vjerujem da ću ih ostvariti”, izjavio je Savić netom po preuzimanju funkcije.

Ipak, pojedine intelektualce je začudio ovakav izbor za direktora jedne ovakve institucije, budući da Savić nema nikakvo iskustvo koje bi moglo doprinijeti unapređenju rada ove institucije.

Pored Muzeja RS smještena je Narodna i univerzitetska biblioteka RS gdje suvereno vlada SNSD kadar, odnosno Ljiljana Zečić koja je direktor od 2010. godine, kada je naslijedila Ranka Risojevića.

“Kada napravim osvrt na ovih pet godina, mogu slobodno reći da je biblioteka napravila veliki iskorak. Svojim najvećim uspjehom smatram povrat oduzete nadležnosti na bibliotečko-informacioni sistem KOBIS koju je 2006. godine preuzela biblioteka u federalnom Sarajevu”, podsjetila je Zečić prije svog izbora u drugi mandat 2015. godine i tom retorikom donekle podsjetila na stranačkog lidera Milorada Dodika.

Možda i najveću pažnju javnosti je izazvao konkurs za direktora KC Banski dvor. Jedan od pretendenata na direktorsku poziciju Maja Dodig, akademska slikarka i unverzitetska profesorka otvoreno je pitala da li svi kandidati imaju iste uslove ako tadašnji v.d. direktora Mladen Matović ima preporuku gradonačelnika, Igora Radojičića.

“Postavlja se pitanje zašto konkurs nije blagovremeno raspisan jer se znalo kada Milorad Petrić, koji je bio direktor, ide u penziju. Da li je neraspisivanje konkursa imalo za cilj postavljanje vršioca dužnosti, jer kako je izjavio gradonačelnik, v.d. direktora ima preporuku za imenovanje i da i zvanično ponese funkciju direktora”, ogorčeno je izjavila Dodig. Zanimljivo, protivkandidat joj je bio stranački kolega iz SNSD-a Mladen Matović.

Vanredni profesor na Akademiji umjetnosti Arsen Čarkić tada je izjavio da smatra da je najvažnije da na čelu Banskog dvora, ali i svih kulturnih institucija uopšte, bude neko ko je kvalifikovan za taj posao.

“Direktor svakako ne treba da bude neko ko je za vrijeme izbora lijepio partijske plakate. To bi bilo skandalozno. Ako sada bude napravljen kompromis, pokazaćemo da smo postali društvo u kojem struka nije bitna”, istakao je Čarkić.

Dodao je da bi imenovanje stranačke ličnosti moglo proizvesti i posljedice.

“Ako bi partijska knjižica bila prije struke, onda bi se jednog dana moglo desiti da direktor Doma zdravlja bude neko ko nema veze sa medicinom”, dodao je Čarkić.

Ipak, većina stručne javnosti, ali i odbornika banjalučke gradske skupštine koja glasanjem bira direktora ove institucije, bila je složna da Mladen Matović zaslužuje da vodi Banski dvor, što je postalo i zvanično krajem 2017. godine.

Diplomske i postdiplomske studije završio je na Akademiji umjetnosti Univerziteta u Banjaluci, odsjek za muzičku umjetnost, okončavši svaki ciklus studija sa  prosječnom ocjenom 10. Sekretar je Katedre za solfeđo i muzičku pedagogiju Akademije umjetnosti Univerziteta u Banjaluci, gdje je trenutno zaposlen u zvanju docenta.

Komponovao je više od tri stotine naslova umjetničke, primijenjene,  popularne, kao i muzike za djecu. Autor je muzike i teksta Himne Republike Srpske “Moja Republika”. Od kraja 2004. godine umjetnički rukovodi Ženskim kamernim horom “Banjalučanke” sa kojim je osvojio je veliki broj domaćih i međunarodnih priznanja.

“Moja iskrena želja je da se kroz primjenu novog koncepta rada ustanova u što skorije vrijeme ponovo etablira kao izvorište i sigurno uporište urbane gradske kulture, kojoj je nekadašnji Dom kulture decenijama postojano doprinosio. Kad to kažem mislim na Banski dvor koji podržava visoke stvaralačke domete, pomjera granice kreativnosti, njeguje otvoren kritički dijalog te ucrtava nove produkcijske i organizacione standarde”, izjavio je Matović po preuzimanju funkcije direktora Banskog dvora.

U Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske na poziciji direktora je takođe kadar SNSD, Sarita Vujković, inače kuma Ranka Škrbića, bivšeg ministra zdravlja RS i dekana Medicinskog fakulteta u Banjaluci.

Vujkovićeva, inače Doktor istorije umjetnosti, kao muzejski savjetnik u Muzeju savremene umjetnosti RS bila je kustos brojnih izložbi. Takođe je bila komesar izložbe “Vrt uživanja” Mladena Miljanovića, kojom je ovaj umjetnik predstavljao BiH na 55. bijenalu savremene umjetnosti u Veneciji.

SNSD je zauzeo lidersku poziciju i u Narodnom pozorištu Republike Srpske, i to u vidu “neuništivog” Nenada Novakovića koji je na ovoj poziciji od 2010. godine. Novaković je poznati banjalučki pilot, novinar, menadžer, rotarijanac, suvlasnik BL koledža i, razumije se, član vladajućeg SNSD-a.

“Ja iskreno osim „dovijanja“ i „sizifovog posla“ ne znam ni sam kako, uspijevao sam da sastavim kraj sa krajem i trudim se da spoljnji svijet ne vidi da je to problem. Dakle, mi sve nešto krijemo, improvizujemo i petljamo, a to je najpogibeljnije za kulturu. Nerazumljivo je da mi nemamo ozbiljnog, strateškog promišljanja o kulturi. Mi nemamo ni kulturne politike ni strategije o kulturi. Pa šta mi to hoćemo od naše kulture? E, to su problemi koji su i veći od institucionalnih problema. Nije, da se razumijemo, ništa bolja situacija ni u ostalim institucijama kulture”, iskren je bio Novaković kada je govorio o položaju kulture uopšte u Srpskoj.

Činjenica jeste da Novaković nije izabran po referencama u kulturi, već isključivo po menadžerskim sposobnostima, što sam i ne krije i dijametralno se razlikuje od, na primjer, Mladena Matovića čiji je umjetnički opus neupitan.

U Arhivu RS takođe je prisutna vladajuća stranka SNSD. Bojan Stojnić već nekoliko godina je na čelu ove institucije koja postoji već 65 godina. Preko 850 fondova i zbirki i više od pet kilometara arhivske građe se trenutno nalazi u Arhivu Republike Srpske. Najstariji dokumenti datiraju iz Osmanskog perioda.

Sve u svemu, ništa bez partijske knjižice ali one odgovarajuće. Uzalud nagrade, doktorati, studije, izložbe, koncerti, knjige, odlikovanja, uzalud je čak i da komponujete himnu Republike Srpske, ako niste član stranke kojoj je pripala određena direktorska pozicija neke od kulturnih institucija Republike Srpske. U mnoge pore našeg društva infiltrirana je politika. Nekada perfidno, a danas otvoreno i bez srama. Iako svijet kulturnih radnika poznaje ovu problematiku, nerado o njoj govori i okreće glavu od ovog problema.

S tim u vezi, Goran Dujaković ističe da je “ovdašanja kultura elita (ma šta to značilo, i ma ko to bio) uglavnom zauzeta svojim ličnim poslovima, i funkcioniše onom logikom – ne treba talasati. Ovako usitnjeni, nepovezani i nezaintersovani radnici u kulturi i umjetnici predstavljaju prilično bezazlenu masu, što političke elite dobro znaju. Rijetki su primjeri umjetnika da su otvoreno iznosili stavove u javnosti, i kritikovali odnos vlasti prema kulturi”.

U godini u kojoj je najveći grad Srpske ušao u najuži izbor za Evropsku prestonicu kulture što jeste izuzetan uspjeh Banjaluke i tima koji je radio aplikaciju za EPK, postavlja se pitanje da li će i ovakvo dugogodišnje brutalno miješanje politike u kulturu Srpske takođe biti nešto što ćemo možda prezentovati Evropi kao njena prestonica. Kulturna.

Kraj pravljenja parkinga od Trga Krajine vikendom!?

Trg Krajine je od otvaranja restorana Agape na krovu Boske, uglavnom vikendom, postao i parking na kojem posjetioci ovog lokala parkiraju skupocijena vozila. Ranije (jul 2017) su mi iz gradske uprave odgovorili da je Komunalna policija izdavala prekršajne naloge u visini od 40 maraka zbog nelegalnog parkiranja na dijelu trga. Kazne očigledno nisu imale nikakvog efekta. Nedavno su na dijelu trga ispred lokala postavljeni stubovi. Da li je odzvonilo parkiranju na Trgu Krajine?

Srbi pod jednim krovom a na krovu šljiva

Gerila mi odvlači svu energiju kada je pisanje tekstova u pitanju pa blog zapostavljam. Kapitalizam ne trpi gubljenje vremena bez nadoknade pa tako i "Preko Drine" mora da sačeka neke bolje dane.U međuvremenu ponovo ispraćam drage ljude u inostranstvo. Od onih koji su već otišli sada se tek poneko rijetko javi (Alene ako čitaš ovo srami se, ni kvalitetan protein da pošalješ iz Austrije). Ja krećem da učim vožnju autobusa, neka se nađe. Bolje je po Frankfurtu voziti autobus nego kopati kanale. Za ne daj bože ali sve mi se čini da smo granicu prešli u oktobru. Narod je odabrao. Sreća je pa smo u gimnaziji imali Amiru koja nas je tjerala da učimo njemački kao da nam od njega život zavisi. Ko zna možda je Amira (svi smo donekle bili zaljubljeni u nju) znala nešto što mi ne znamo.Kako god, u nedostatku energije a aktuelno po nesreći jeste, prenosim tekst iz jula 2016.
недеља, 03. јул 2016.

Nestanak Srba

Nevjerovatno je da Vlada Republike Srpske nije, nakon objavljivanja rezultata popisa čiji su demografski pokazatelji katastrofalni po Republiku Srpsku, održala vanrednu sjednicu Vlade ili makar organizovala vanrednu konferenciju za medije. Na kojoj bi javnosti bilo predočeno šta i kako dalje. Na kojoj bi neko rekao kakvi su planovi ukoliko je plan da Srba u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini bude i za stotinu godina. Podjednako neaktivan bio je i predsjednik Republike Milorad Dodik. Od njegovog kabineta pomenuta aktivnost je bila i više očekivana jer konstantno trubi o ugroženosti Srba a i resursi su mu mnogo veći od resursa Vlade koja je u stvari samo ispostava njegove vlasti.

Ništa nije učinila ni opozicija koja je mogla na primjeru rezultata popisa pokazati da Srbi pod vodjstvom aktuelne vlasti, koja traje dvije decenije, jednostavno nestaju.

Da u Vladi sjede patriote i da Republikom Srpskom vladaju patriote sutra bi predsjednik Vlade izašla pred javnost i rekla da Vlada smanjuje plate svim funkcionerima za 50 odsto, da će biti rasprodat kompletan vozni park čitave administracije i da će ministri i ostali na posao dolaziti o svom trošku, da će biti ukinuta naknada za odvojen život pa kome ne svidja nek radi u mjestu prebivališta, da će pod hitno biti osnovano ministarstvo za demografska pitanja koliko god administrativnih prepreka pri formiranju trebalo preskočiti. Sav novac uštedjen na taj način, da Republiku Srpsku vode patriote, morao bi biti usmjeren u razvoj porodice, privrede i ostanak mladih u Republici Srpskoj. Ali od toga neće biti ništa jer takav scenario nije niti će biti u interesu ličnih interesa onih koji su do ovakvog stanja i doveli.

U medjuvremenu se prvi put nakon što je posao pedagoga mimo zdravog razuma dobila njegova snajka oglasio predsjednik Narodne skupštine. Nedeljko Čubrilović rekao je, ni više ni manje, da ostavlja institucijama da sve ispitaju. Čubriloviću, institucije da postoje ne bi ni pričali o slučaju nepotizma a mnogi koji vode Republiku Srpsku ne bi vodili ni mjesne zajednice u najboljem slučaju. Ili bi tucali kamen u nekom od kazamata.

Oglasio se i ministar rada i boračko invalidske zaštite Milenko Savanović. U govoru na Kozari na kojoj se sjeća na slavnu bitku iz Drugog svjetskog rata i strašnu žrtvu koju je narod tog kraja podnio Savanović je naglasio da je u Prvom svjetskom ratu poginuo svaki treći Srbin.

Od rata do 2013 iz Republike Srpske je ispario, nestao svaki treći Srbin. Mnogi su danas u toj istoj Njemačkoj čiji vojnici su prorijedjivali Kozaru.

Samo se vi sjećajte!

Zvezda, Napoli, punoljetni Volvo i dva veterana.

Krećemo kasno. Mirko tjera punoljetnog Volva, nema stajanja. Imamo sreće sa granicama. Umorni smo kao psi obojica, svakog njegova muka muči ali ovo smo čekali godinama i prava je šteta što se nije desilo prije pet, šest godina kada smo imali mnogo više elana. Pričamo kako je euforija neuporedivo manja nego kada smo kao mlađi išli na neke mnogo manje bitne utakmice. Čak i u prvenstvu.

Ipak, kako kilometri prolaze adrenalin raste. Usput prestižemo četiri kombija i autobus sa navijačima Napolija. Ja kakav sam moram da odreagujem. Mašem Italijanima i vičem kroz prozor "Uno uno".

Gužva na Autokomandi nikada veća, čini nam se. More ljudi. Parking tražimo 40 minuta.
Trčimo već je osam sati. Ja stajem vrtoglavica me i dalje muči pri naporu. Tvrde viper palice baš.
Umjesto piva tražimo u apoteci nešto za grlobolju i kašalj. Omatorilo se poprilično zato karte i jesu za jug već treći put za redom. Haos Severa čini mi se više nemam snage da izdržim.

Ulazak je baš komplikovan i klub će morati da poradi na organizaciji ubuduće ili previše zanovjetamo. Uglavnom da bi došli do svog ulaza prelazimo kilometar.

Stojimo blizu Napolitanaca. Prije deset godina bih brojao koliko ih je, sada čak ni zastave nisam prebrojao. Cijenim da ih je oko 500. Sasvim pristojni su bili cijelu utakmicu mada sam ih rijetko čuo.

Sever izgleda impozantno. Krcat i ponovo mi se čini da na njemu ima bar deset hiljada više od kapaciteta tribine. Čitav stadion izgleda nekako drugačije, veselije.

Ovacije dobijaju igrači šampioni Evrope iz 1991. Gledam u Napolitance i oni plješću. Najglasnije ovacije dobija Genije.

Počinje. Grmi. Forsiram Mirka da pjevamo a onda stanem nakon minut. Glas izdaje. Neutreniran.

Uglavnom ovi sa juga Italije su mnogo bolji. Branimo se koliko možemo ali funkcioniše. Gol visi u vazduhu. Bojan šalje poruku ako izdržimo do 70 svašta može da bude.
Izdržali smo do kraja. Da smo dali gol ne znam kako bi sve izgledalo. Jednom sam, protiv Lacija čini mi se, odletio desetak redova niz tribinu.


Sudija svira kraj. Radujemo se iako smo uzeli bod. Nekoliko klasa je sve ovo iznad nas i svaki bod je kao pobjeda. Svaka Borjanova odbrana je na jugu proslavljena kao da smo dali gol. Jednostavno više nisu osamdesete i početak devedesetih.

U povratku više izlazimo iz Beograda nego što se vozimo ostatak puta.

Red politike, red Šabana, Ipčeta, Tome...stižemo oko četiri.

Parkiram auto. Osvrćem se oko sebe sa rukom u džepu.

Liježem. Treba ustajati za tri sata Aleksej ima da me uništi danas.

Živ je Čorba umro nije

Računar palim drugi put od petka. Savjetovan mi je odmor, mir i što manje svjetlosti. Samo mraka ima noću. U glavi ringišpil ne prestaje. Uz stepenice pa odmor kao da mi je sedamdeset. Tijelo hoće ali glava neće. Tijelo opada bez treninga. Čitam Milenijum taman dio gdje ubijaju Daga Svensona.

ATV i RTRS objaviše javnosti Republike kako sam bogatiji za 80 000 dolara. Ni jedna laž me nije toliko obradovala. Priznajem malo sam maštao šta se može sa tim novcem. Na primjer otići na sve tri gostujuće Zvezdine utakmice u Ligi Šampiona.
Jutros pišem demantij, realno ljudi su isti dan kada sam izašao iz bolnice svim zainteresovanim objavili kako sam bogatiji za pomenutu sumu. Klasična nova meta na čelo. Objavili su demantij. Bar misle da jesu. O tome nekada kasnije neki zaista nemaju obraza. To što je tekst prenesen apsolutno ih ne opravdava.

Pored glave najviše, uha, nosa, nogu,  malo ponosa, stradale su mi patike, naočale i najnovije hlače.
Danas obilazim, kupujem gledam cijene isključivo u dolarima.

Ljudi prilaze, pozdravljaju, ne znam više šta da mislim. Hiljadu poruka podrške je stiglo. Zahvalan sam ali da novinari imaju istinsku podršku društva drugačija bi priča bila. Jedni govore kako svašta čačkamo i pitamo ne shvatajući da je to naš posao i da to radimo upravo da to ne bi morali raditi "obični" građani. U principu, mnogima su krivi glasnici loših vijesti umjesto onih koji loše vijesti proizvode.

Pisao sam na ovom blogu svašta bez i jedne marke bilo kakve nadoknade (bezuspješan pokušaj google reklamiranja) jer sam smatrao da je to moja dužnost. I dalje smatram da su časni i pošteni novinari najveći čuvari interesa Republike Srpske. I da je tako u svakoj državi i u svakoj demokratiji na svijetu. Problem je zaista što smo mi kao društvo izgubili svaki kompas i svakodnevno smo svjedoci sve dubljeg dna. Siguran sam da ćemo da propadnemo i da postoje još vrlo vrlo male šanse da se izvučemo. A tome nisu krivi nikakvi neprijatelji već smo sami sebi najveći neprijatelj.

Smršao sam nekoliko kilograma, to vam tek neću oprostiti.

Treći entitet Preko Drine januar 2017, novembar 2016

понедељак, 30. јануар 2017.

Treći entitet za raspad Srpske

U redu. Konačno je neko od hrvatskih političara rekao da bi se u eventualnom formiranju Trećeg entiteta dobro zašlo u granice Republike Srpske (u koje se već zašlo usvajanjem popisne Metodlogije i proširenjem medjuentitetske linije razgraničenja).

“Nadam se kako ćemo mi, s jednim novim, federalnim uređenjem BiH, što zagovara naša stranka, Hrvatski narodni sabor, a ja sam to zagovarao i ranije, Hrvati morati naći svoj kutak u ovoj našoj BiH. Svima je jasno kako ovakva zemlja bez reorganizacije nema izgleda, a posebno je važno reći da je za Hrvate to najvažnije, jer bi u tome slučaju hrvatska federalna jedinica mogla snažnije pomoći sunarodnicima koji se ne bi nalazili u okviru te federalne jedinice”, rekao je potpredsjednik RS Josip Jerković u Mostaru.

Rukovodstvo Republike Srpske predvodjeno liderima SNSD-a godinama podržava ideju HDZ BiH i Dragana Čovića o formiranju Trećeg entiteta jer se eto Srbi solidarišu sa Hrvatima u BiH a žele da naštete Bošnjacima (još malo pa će neko pomisliti da se ustvari ne radi o klasičnom nacionalnom politikanstvu na kojem se zasniva kompletna politika u BiH). Istovremeno predstavnici Srba konstantno su uvjeravali narod da Treći entitet na bilo koji način neće ugroziti ni jedno jedino parče RS.

Ono što su mi tvrdili a i dalje tvrde ljudi koji ovoj problematici pristupaju izuzetno ozbiljno jeste da je nemoguće formirati bilo kakvu treću jedinicu u BiH bez otkidanja teritorija postojeće dvije a da je eventualno formiranje treće jedinice uvod u kantonizaciju BiH koja će razoriti Republiku Srpsku.

уторак, 29. новембар 2016.

Treći entitet i uloga Srpske

“Split mora biti motor Dalmacije i cijelog hrvatskog juga a za mene je Split od Brača do Kupresa“.

Ove riječi prije nekoliko dana izgovorio je glavni kandidat za budućeg gradonačelnika Splita HDZ-ov Andro Krstulović Opara. Zašto je pomenuta rečenica uopšte bitna da bi se njoj davao prostor na ovom blogu i uopšte u javnosti Republike Srpske. Zato što indirektno govori o Trećem entitetu i nastavak je kampanje koju Hrvatska, HDZ i Hrvatska crkva vode za Treći entitet.

Kao ni na ranije istupe hrvatskih zvaničnika o Trećem entitetu tako ni u ovom slučaju nije reagovao niko iz Republike Srpske.

Republika Srpska, naprotiv, preko svog rukovodstva podržava ideju formiranja Trećeg entiteta.

Ta priča se na mala vrata uvodi u Republiku Srpsku uz ogradu da Republika Srpska neće biti žrtva eventualnog formiranja Trećeg entiteta u Bosni i Hercegovini.

U narodu se stvara prostor za prihvatanje Trećeg entiteta koji neće naštetiti Republici Srpskoj ali kada se jednom udje u pregovore o formiranju Trećeg entiteta, tvrde relevantni izvori, ničija teritorija neće biti u potpunosti sigurna. U Srpskoj su u tom slučaju vrlo ugroženi dijelovi Posavine.

Eventualno formiranje Trećeg entiteta formiranju kojeg se Srpska ne protivi najvjerovatnije će biti početak kantonizacije u BiH. Republika Srpska i njena teritorija uopšte nisu nedodirljivi kako se želi prikazati narodu tim prije što ne postoji entitetska granica, granica kod Brčkog je izbrisana a medjuentitetska linija je Metodologijom popisa zasebno popisana i proširena sa 50 na 250 metara čime j Srpska već oštećena za ogromnu teritoriju. Niko nije reagovao.