Republika Srpska nema listu čekanja na transplataciju organa. To je
konstantan problem na koji godinama ukazuju različite organizacije a nepostojanje
liste pravi problem prije svega pacijentima u Republici Srpskoj koji nemaju
mogućnost da budu na BiH listi čekanja jer ne postoji lista čekanja Republike
Srpske. Federacija BiH ima svoju listu čekanja a bez zajedničke, centralne
liste čekanja Bosna i Hercegovina ne može da postane članica Eurotransplanta
što je veoma bitno u čitavom procesu čekanja na transplantaciju organa.
„U Republici Srpskoj ne postoji formirana donorska mreža niti su
formirane liste čekanja za pacijente koji trebaju transplantaciju. U Banjaluci
se rade transplantacije bubrega sa živih donora ali broj urađenih
transplantacija je veoma mali, praktično zanemarljiv u odnosu to koliko ljudi u
Srpskoj čeka novi organ koji im je neophodan za normalan život. Zbog toga mi iz
udruženja planiramo štrajkove ispred Vlade i ministarstva zdravlja. Ljudi će se
isključiti sa dijalize i ugroziti svoje živote da bi se naš glas konačno čuo.“-
kaže za Gerila info Danijela Ivanović iz udruženja Nada.
U ministarstvu zdravlja Republike Srpske nisu odgovorili na pitanja
koja smo im poslali u vezi sa listama čekanja u Republici Srpskoj.
Problem „nerješiv“
godinama, čiji interesi su prioritet?
Problem transplantacije organa u Republici Srpskoj prisutan je od
kada postoji Republika Srpska. Dijalizni pacijenti u Srpskoj i dalje nemju
mogućnost kadaverične transplantacije bubrega. Transplatacija ovog organa sa
mrtvog donora u Srpskoj jednostavno nije moguća.
Ministar zdravlja Republike Srpske, Dragan
Bogdanić, u januaru 2016 godine je rekao
da resorno ministarstvo namjerava da nabavi aparat za tipizaciju tkiva do kraja
te godine. Bez tog aparata nije moguća kadaverična transplatacija organa a
aparat košta oko dva miliona maraka.
Dvije godine kasnije taj aparat još nije
nabavljen i svi dijalizni pacijenti u Srpskoj i dalje su osuđeni na dijalizu.
U medjuvremenu Republika Srpska godišnje,
godinama, prema zvaničnim podacima Glavne službe za reviziju , za dijalizu
izdvaja između trideset i četrdeset miliona maraka. Fond zdravstvenog
osiguranja Republike Srpske nije mogao da izmiruje obaveze prema navedenim
firmama pa je dug Fonda od devet miliona maraka
preuzelo ministarstvo zdravlja. U ministarstvu zdravlja javnost su
obavijestili da je sa privatnim dijaliznim centorm dogovoreno i smanjenje
cijene tretmana po jednom pacijentu na 103 evra, da se dio duga otpisuje a dio
reprogramira. Nije pojašnjeno kako je došlo do duga Fonda zdravstvenog
osiguranja ukoliko su za tu namjenu na godišnjem nivou rezervisana sredstva u
budžetu Fonda.
U međuvremenu, u Federaciji BiH prva
transplatacija sa mrtvog donora izvršena je 2006 godine, taj dio federalnog
zdravstvenog sistema funkcioniše od tada bez smetnji.
Iako je u slučaju transplantacije organa
(bubrega) u svakom slučaju najvažniji interes pacijenta nije zanemarljiva ni
finansijska strana priče.
Terapija za transplatiranog pacijenta
Republiku Srpsku godišnje bi koštala oko 6000 KM dok terapija za pacijenta
kojem nije omogućena transplatacija već je osudjen na dijalizu, Srpsku godišnje
košta oko 30000 maraka.
Izvori Gerile tvrde da se u pozadini priče
kriju ugovori koje Republika Srpska ima sa privatnim dijaliznim centrima kojima
plaća usluge i garantuje broj pacijenata koje će koristiti usluge dijaliznih
centara.
