Krevet čezne za mnom. Sasuolo nas je vratilo u surovu realnost
srpskog fudbala. Nakon dvadeset sati bez sna ne osjećam nikakvu potrebu da se
prepustim čarima noćnog života Redjo Emilije, ako takav i postoji.
Bar u hotelskoj sobi je pun ima i piva ali ne usudjujem se da
posegnem za bilo čim iz bara. Uklapam se u budžet putovanja, ima i vode.
Uz spavanje smo dobili i doručak. Švedski sto, trpamo koliko može
stati u tanjir pa ponovo. Realno maleni su tanjiri. Italijanski par pored nas
skroman. Gospodja jede jogurt i kroasan a gospodin žitarice. Nataša ukazuje na
drastičnu razliku u običaju doručkovanja. Ja joj ukazujem na našu potrebu da
pojedemo što više da po mogućnosti ne jedemo sve do Banja Luke. Jer uklapamo se
u budžet putovanja.
Prvobitni plan bio je da dan nakon utakmice ostanemo negdje oko
Venecije na kupanju. Mijenjamo plan što zbog vremena što zbog želje da se što
prije približimo kući. Kupaćemo se u Kopru, Capo de Istria što bi rekli
Italijani.
Usput, red je, odlazimo do Bolonje. I dalje se divimo autoputu ali
i činjenici da je poprilično pokriven kamerama. Kao i da prije svake kamere
stoji obaviještenje o radarskoj kontroli. Toga kod nas nema. Na ulasku u
Bolonju prvo iznenadjenje. Naplatna rampa bez ljudske posade. Preznojavanje od
pet minuta. U pomoć pristiže prvo od auta koja strpljivo čekaju iza nas. Table
nas odaju. Iskreno zahvaljujemo i vozimo dalje ka Bolonji. Darko govori kako je
Bolonja evropski centar umjetnosti. Mogao je reći i da je evropski centar
stočarstva što se mene tiče. Mene u Bolonji prije svega zanima Renato DallAra.
Kad sam bio mladji znao sam u pola noći imena svih italijanskih i engleskih
stadiona. Više ne.
I Bolonja je prazna. I kod njih je avgust mrtvila. Prazne ulice,
zaključane radnje, zaključan stadion. Nismo mogli unutra. Šteta. Za sada je
jedini italijanski stadion, pored ovog na kojem nas je uništio Sasuolo, na koji
sam ušao Bentegodi. Na ekskurziji dok su ostali išli pipati Juliju za dojku.
Idemo dalje, nemamo više problema sa automatskim naplatnim rampama.
Do Trsta stajemo na odmorištu na autoputu Bolonja Trst. Svi smo obećali da ćemo
nešto donijeti iz Italije. Market na autoputu se šareni od proizvoda. Nevjerovatno
ali čovjek tek kada ode malo van naše Avlije shvati kako ljudi ustvari žive.
Više gledamo nego što kupujemo jer uklapamo se u budžet putovanja. Ja sam uzeo
magnet za frižider. Marina će biti zadovoljna. Ako ne bar će slagati da jeste.
U Sloveniji se odvajamo za Koper. Niko nije bio u Kopru, ne znamo
šta da očekujemo. Darko i ja samo tražimo more. Pogotovo ja, ove godine ni
Vrbas me nije vidio. Prvi put u životu.
Koper oduševljava. Imaju i Trg Maršala Tita, razumljivo njima je
najviše valjao. Plaža je ok, odmah kraj mora. Totalno prihvatljivo
ljetovalište. Oduševljavaju i cijene u marketu. Gotovo identične našima. Naglas
razmišljam da počnem sa ljetovanjem na slovenačkom primorju.
Nastavljamo put kroz Hrvatsku. Oči već počinju da se bune.
Zavaravam ih sa dva piva. Varka uspješno djeluje, pratimo mjesec ka istoku.
