Pet dana totalnog odmora. Malo Dzastina Kronina malo Nelsona De
Mila, ustvari najviše Menadžera sa Zvezdom.
Iz susjedne sobe galame grčevi, iz TV-a se putem informacija
stvaraju grčevi u glavi. Svaka izjava nosilaca vlasti u Republici Srpskoj
nanosi novi grč koji trajno urušava ćelije. Borba za lične interese ponovo je
ispred nacionalnog interesa. Koji ustvari i ne postoji.
Manjača je pala, konačno po ko zna koji put. Sjećam se stihova
pjesme koja se nekada slušala po mejdanskim kafanama i govori o tome kako
Manjaču tudja noga nikada nije pregazila. Kako smiješno sada izgleda. Smješnije
i od činjenice da ni Manjača ni Republika Srpska i ne znaju da su poodavno
okupirane.
Sanjao sam da je dodatno referendumsko pitanje da li Srpska treba
postati despotovina koja će se u naslijedstvo ostavljati elitama stvaranim na
dva privatna univerziteta. Referendumsko pitanje postavlja prirodna spona
izmedju neprirodnih generacijskih elita. Uzgred, informacije kažu da je razlika sedam
odsto i da su pojedinci bijesni zbog toga.
Banjaluka je ugostila medaljama okićne srpske olimpijce. Više nego
skromno, bez naroda. Sjećam se Saše Čadjo dok je satima šutirala na koš u
Boriku kao klinka. Fantastičan uspijeh. Valjda će dobiti ime na ulazu u dvoranu
Borik kao i ostali banjalučki osvajači olimpijskih medalja.
Čadjin uspjeh daleko je veći kada se uzme u obzir da košarka u Banja
Luci ni muška ni ženska ne postoje deceniju. Krivica je to ljudi koji su vodili
ili i dalje vode klubove a koriste ih za lične interese jer to je matrica po
kojoj sve funkcioniše. Tako su na doček olimpijskih osvajača pozivali i vječiti
brojači protoka saobraćaja u rektumima vladajućih ko god da vladajući bili. Oni
koji su pokušali falsifikovati te iste olimpijske pobjednike.
