Dobar drugar snimatelj nabavio je novu opremu. Testiramo je u
centru grada. Potez Palata-Hram-Gradska uprava. Čudo tehnike, žurimo ipak prije
kiše, voda je najveći neprijatelj snimatelja i njihove privatne opreme.
Televizijske uglavnom ne. Drugar ne radi na televiziji, mlati pare na svadbama.
Pred Hramom zastaje čovjek, godina 45, 50. Vjerujući zaključujem.
Krsti se pred Hramom pa se okreće nama.
Naziva Boga. Odgovaram a već u očima Vjerujućeg vidim iskru.
Slijedi nastavak.
„Pokajte se sotone sa sotonske televizije dok vam nije kasno“
galami Vjerujući. „Napadate Republiku Srpsku i institucije. Napadate moga sina
i unuka, pokajte se dok vam je vrijeme sotone“.
Drugar snimatelj i ja bradati jesmo a ni lica nam nisu andjeoska priznajem.
Na kraju mi je bilo žao Vjerujućeg. Nije
on kriv, narod je izgubio svaki kompas a ne nazire se kopno nakon dugogodišnjeg
jedrenja u magli. Niti neko dalekovid da ugleda makar malo ostrvo.
Odoh da se obrijem.
