Republika Srpska do 2050 godine imaće jedva nešto više od 800 000
stanovnika. To su vrlo optimistične procjene koje se temelje na procjenama da u
Republici Srpskoj sada živi oko 1,3 miliona ljudi. Procjene koje nisu popularne
i zvanične govore da u Republici Srpskoj već sada živi manje od milion ljudi. O
tome nezvanično govore ljudi koji su imali i imaju direktne veze sa održanim
popisom stanovništva čiji rezultati se ne objavljuju (nezvanični rezultati
popisa pokazali su da Banja Luka ima tek oko 200 000 stanovnika što je bio šok
za mnoge u gradu na Vrbasu).
Kakve veze ima demografska i priča o broju stanovnika sa protestom
i štrajkom u parku Mladen Stojanović? Apsolutno svaka veza je očigledna.
Republika Srpska društvo je koje neumitno i strmoglavo juri ka dnu
a rupe u potpalublju nema ko da krpi. Logično, prvo će, kao na Titaniku,
stradati sirotinja zarobljena iza rešetaka očaja dok elita potpop ne osjeća a kada
ga osjeti čamci za spasavanje čekaju u vidu odstupnica po Beogradu, Monaku,
Beču, Portorožu, Ljubljani...
Prosto je nevjerovatno da dvadeset jednu godinu nakon rata djeca
poginulih boraca sa porodicama čekaju riješavanje stambenih problema. Dvadeset
jednu godinu priča se ista priča da se problem riješava sistematski jer para odjednom
nema za sve. Naravno da nema kada su nestale u džepovima nepismene elite, u asfaltima nepotrebnih autoputeva i armaturi nepotrebnih zgradurina a
narod nema ni znanja ni hrabrosti da se pobuni. Zato će i da se podavi u
smrdljivom potpalublju.
Narod ne reaguje jer većinski zaista smatra da je normalno da
predsjednik Republike ima vilu u Beogradu i blato para, da ministri od plata
imaju imperije po morima a da crkva ne treba da plaća porez. Ni na šesnaestu
crkvu u jednom gradu u kojoj će biti nekoliko stanova za sveštena lica. Narod ne reaguje jer bi većina naroda sutra
da može radila isto.
Ne postoji patriotizam u Srba ako je ikada i postojao. Ne postoji
Republika Srpska već samo lični interesi. Ne postoje poginuli borci Vojske
Republike Srpske već samo njihove izblijedele slike na preskupo plaćenim
mramornim pločama.
Ne postoje više ni granice pa oni koji nisu obuhvaćeni kolektivnim
slijepilom bježe glavom bez obzira. U tri lijepe pičke materine!
