Do đavola,
nisam znao da je to baš toliko skupo. Ima i jeftinih ali nekako mi siromašno
izgledaju. Kad ja to primjetim a nisam baš ljubitelj praznika...
Znam da nije baš po bistričkoj tradiciji ali šta ću. Brak,
prilagođavanja a priznajem lijepo i izgleda. Ne smijem reći koliko košta, žena
mi čita blog. Natjerao sam je, da mi nabija čitanost. Preko Drine je čitano,
dobijam potvrde svakodnevno. Može to i bolje ali još sam ja zelen bloger.
Pokušavam da ispratim Slobu ali on štanca kao novinska agencija. Dobro, ostariće i on jednom. Valjda.
Nikoljdan je prošao, taj dio tradicije mi se više sviđa. Red
pjesme, prednjači Stanoja, prate ga Desimir, Velimir, Gostimir, Velimir, Goran.
Pet braće, na svoj petorici ostali tragovi uniforme. I više od toga. Medju
njima se osjećam gotovo kao izdajnik. Oni gradili Republiku a ja je zlim
komentarima i prilozima destabilizujem. Ne kažu to oni kažu neki drugi. Ne samo
meni već svima koji ukazuju na uništavanje onoga što je gradjeno. Uniformama.
Ovaj Nikoljdan nije nestalo struje. Voda je malo pravila probleme
ali suvo je vrijeme, nema snijega pa je za razumjeti.
Gradske vlasti nedavno su usvajanjem novog budžeta najavile
riješavanje vodosnadbijevanja banjalučkih sela. Tristo pedeset i osmi put.
Asfalt i jaka struja će kada se to riješi. Ne sjećam se baš svega što smo
pričali i pjevali. Logično. Nikoljdan je.
Žena završava jelku. To se spaja nešto, plastika je. Ja sam odustao
nakon pola. Čekam da završi pa da slikam. Završiće valjda do Nikoljdana.
Sljedećeg.
Tada će trebati i paketići ispod jelke. Ako Bog da.
Meni za sada dosta Top 16. Do juna.
