U redu. Kada sam saznao da definitivno idem u Ameriku prve dvije stvari koje su mi pale na pamet a nemaju veze sa profesionalnim dijelom puta jesu New York i NBA. New York bilo kako jer nije u planu i programu putovanja i NBA bilo šta.
Daleko od toga da u ovim godinama redovno i pomno pratim NBA. Ruku na srce redovno sam pratio samo za vrijeme Stojakovića i Divca ali budimo realni svaki ljubitelj košarke želi da ode na NBA utakmicu.
Za vrijeme šestodnevnog boravka u Vašingtonu domaćini su igrali samo jednu utakmicu. protiv Golden Stejta i odmah je bilo jasno da će do karte biti gotovo nemoguće doći. Srećom jedan od oficira za vezu koji je zadužen za našu grupu shvatio je da bi nas to moglo zanimati (ispostavilo se da je zanimalo samo mene ali svi su ipak išli) pa je nabavio karte o trošku domaćina. Inače pojedinačna karta za najgornji prsten dvorane u Vašingtonu koštala je 69 dolara.
Prvi utisak je taj da pola sata pred početak pred i u dvorani vlada savršen red. Objašnjavao sam ženskom oficiru za vezu da moramo da požurimo jer u Beogradu za baš veliku utakmicu moraš da dodješ satima ranije, imao kartu ili ne. Drugi utisak je da svi sjede na svojim mjestima a treći od početnih jeste taj da je gotovo trećina hale navijala za Golden stejt. Zbog Karija ili čega već ne znam ali je to činjenica. Tim ljudima niko nije uputio ni ružnu riječ što sam sa izvjesnim čudjenjem i konstatovao naglas.
Najjači utisak ustvari jeste taj da i pored pune dvorane, koja je nešto veća po mom subjektivnom mišljenju od beogradske Arene, većina ljudi i nije došla zbog same košarke već zbog popratnog šoua, intervjua za vrijema tajmauta na parketu, kvizova čak i za vrijeme trajanja utakmice, hrane...Iako je rezultat veći dio meča bio poprilično tijesan publika se malo razgalamila tek kada je postalo očigledno da će domaćin da pobijedi. A to je posljednjih 30 sekundi utakmice.
Inače sa mnom u grupi je i gospodin iz Češke koji se oduševio kada sam mu rekao da za Vašington igra Satoranski, momak iz Beograda koji me je pitao da li je Bogdanović (inače bio je odličan) koji igra u Vašingtonu naš ali i Amerikanka koja me je pitala zašto se neki koševi račinaju jedan a neki dva poena. Makedonac i Bugarin su izdržali četvrtinu i otišli na pivo...
Momcima sa basketa sam, inače, obećao loptu iz SAD-a. Na poluvremenu sam lutao po dvorani. Košarkaška lopta 60, šorc Vizardsa 40, dres 70 dolara. Pivo, što mi je najteže palo, deset dolara.
Evroligo vraćam ti se sa velikim zadovoljstvom.
Daleko od toga da u ovim godinama redovno i pomno pratim NBA. Ruku na srce redovno sam pratio samo za vrijeme Stojakovića i Divca ali budimo realni svaki ljubitelj košarke želi da ode na NBA utakmicu.
Za vrijeme šestodnevnog boravka u Vašingtonu domaćini su igrali samo jednu utakmicu. protiv Golden Stejta i odmah je bilo jasno da će do karte biti gotovo nemoguće doći. Srećom jedan od oficira za vezu koji je zadužen za našu grupu shvatio je da bi nas to moglo zanimati (ispostavilo se da je zanimalo samo mene ali svi su ipak išli) pa je nabavio karte o trošku domaćina. Inače pojedinačna karta za najgornji prsten dvorane u Vašingtonu koštala je 69 dolara.
Prvi utisak je taj da pola sata pred početak pred i u dvorani vlada savršen red. Objašnjavao sam ženskom oficiru za vezu da moramo da požurimo jer u Beogradu za baš veliku utakmicu moraš da dodješ satima ranije, imao kartu ili ne. Drugi utisak je da svi sjede na svojim mjestima a treći od početnih jeste taj da je gotovo trećina hale navijala za Golden stejt. Zbog Karija ili čega već ne znam ali je to činjenica. Tim ljudima niko nije uputio ni ružnu riječ što sam sa izvjesnim čudjenjem i konstatovao naglas.
Najjači utisak ustvari jeste taj da i pored pune dvorane, koja je nešto veća po mom subjektivnom mišljenju od beogradske Arene, većina ljudi i nije došla zbog same košarke već zbog popratnog šoua, intervjua za vrijema tajmauta na parketu, kvizova čak i za vrijeme trajanja utakmice, hrane...Iako je rezultat veći dio meča bio poprilično tijesan publika se malo razgalamila tek kada je postalo očigledno da će domaćin da pobijedi. A to je posljednjih 30 sekundi utakmice.
Inače sa mnom u grupi je i gospodin iz Češke koji se oduševio kada sam mu rekao da za Vašington igra Satoranski, momak iz Beograda koji me je pitao da li je Bogdanović (inače bio je odličan) koji igra u Vašingtonu naš ali i Amerikanka koja me je pitala zašto se neki koševi račinaju jedan a neki dva poena. Makedonac i Bugarin su izdržali četvrtinu i otišli na pivo...
Momcima sa basketa sam, inače, obećao loptu iz SAD-a. Na poluvremenu sam lutao po dvorani. Košarkaška lopta 60, šorc Vizardsa 40, dres 70 dolara. Pivo, što mi je najteže palo, deset dolara.
Evroligo vraćam ti se sa velikim zadovoljstvom.
