NE MOŽE NAM
NIKO NIŠTA - OSIM NAS SAMIH
Sama činjenica da nije bilo ni mrtvih ni razbijenih glava
predstavlja, reklo bi se, civilizacijsko dostignuće i potvrdu da u Republici
Srpskoj demokratija, ipak, zna tu i tamo da iždžiklja, makar i ako na nju motri
2.000 policajaca. Svijetu (ako je to neko u njemu uopšte prepoznao kao vijest),
regionu, a i nama samima prilično nevjerovatno je zvučala i izgledala subotnja
„monotonija“, okončana za dva i po sata, u kojoj nije bilo belaja, Srbi nisu
krenuli na Srbe, a oba skupa su završena pjesmom i mirnim razlazom Ali budući
da vlast nije srušena niti najurena, izostanak drame sa elementima tragedije
zapravo je najznačajniji, ako ne i jedini dobačaj Protesta i Kontramitinga.
Moram priznati da
sam se kidao od smijeha dok sam gledao onu dvojicu nesretnika iz Slobodarske
partije Austrije kako pocupkuju uz taktove „Ne može nam niko ništa“ by Mitar Mirić, a u interpretaciji Milorada Dodika, trudeći se da shvate kakva je to
muzika i šta to on, pobogu, pjeva. Numera se završila, ali ne i agonija Haralda
Vilimskog i njegovog mlađeg kolege, jer je Dodik nastavio sa „Ovo je moja kuća“
Marinka Rokvića, još jednim folk hitićem iz njegovog predizbornog džuboksa. I
iako nije rekao ništa novo Dodik je opet pokazao da je neprevaziđeni
štimung-majstor šatora i mitinga, te da ostali na bini i oko nje samo
figuriraju. U polučasovnom govoru, koji je na momente ličio na urlikanje, prvo
je prizivao državnost Republike Srpske.
„Srpski narod je, kroz istoriju, naučio jednu stvar, da je
sloboda jednaka onome što jeste država, ako nemate državu nemate ni slobodu,
ako nemamo slobodu bićemo pokupljeni i pobijeni, zato moramo da se borimo za
državu, a naša država je Republika Srpska, ne interesuje me niko, ni Server, ni
razni drugi bjelosvjetski hohštapleri koji kažu da Republika Srpska nije
država, ona je država“, grmio je Dodik, a egzaltirana masa pozdravljala.
Potom je odigrao na provjerenu kartu svoje ljubavi prema
Srbiji i izdaje nacionalnih interesa u institucijama BiH, optužujući
opozicionare da šuruju sa Bakirom Izetbegovićem koji zagovara neoosmansku
politiku na Balkanu.
„Branimo danas republiku od unutrašnje izdaje, a izdaja je
kad odete u Sarajevo i klimate glavom umjesto da kažete da ne može, izdaja je
kad u Sarajevu ne smiješ da kažeš da si Srbin, izdaja je kad ne smiješ da kažeš
da voliš Srbiju i kad ne navijaš za Srbiju u Sarajevu, izdaja je kad doneset
mehanizam koordinacije, a da niste pitali mene“, dreknuo je Dodik i udario se
po prsima. Ipak, uputio je i apel okupljenima da se raziđu i miru, tvrdeći da
se na trgu okupilo 35.000 ljudi, iako ih, brat-bratu, nije bilo više od 10.000.
„Na ovom skupu je danas sedam puta više nego na ovom drugom
u blizini, ali nismo došli da se brojimo, nego smo došli da se pokažemo da smo
tu, jer hoćemo stabilnost i mir, a odavde ćemo mirno otići kao što smo i došli,
otići svojim kućama, porodicama i prijateljima. Ja znam da su i ovdje u parku
naši prijatelji, naši sugrađani, naši kumovi, čak naša braća, ali su u zabludi
oni koji ih vode“, poentirao je Dodik i priprijetio masi da ni pod razno ne
odlazi u pravcu parka.
A u parku je Mladen Bosić, na zaprepaštenje mnogih, dreknuo.
Ni manje ni više nego „Mile, lopove!“,
pokazavši da nije baš beskrvan. Bosić je pročitao neke prilično konkretne
zahtjeve, kao što su raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora i njihovo
sprovođenje zajedno sa lokalnim, formiranje prelazne vlade nacionalnog spasa,
isplata boračkih dodataka, podsticaja poljoprivrednicima i ostalih davanja,
ukidanje poskupljenja struje, raskidanje sumnjivih koncesionih ugovora i zaustavljanje
rasprodaje nacionalnih resursa, te dva možda i najneostvarljivija:
rasvjetljavanje svih ubistava i korupcionaških afera i oživljavanje privrede.
Lijepo i kratko sročeno, ali za koga obavezujuće? Vlast se sigurno ni počešati
neće.
Ne može se prenebregnuti činjenica da su park, za razliku od
trga, pohodili mahom oni koji su to željeli. Dobro, bilo je partijskih igrača,
podmlatka i aktivista, ali su protest omasovili nekadašnji borci, ratni-vojni
invalidi, bivša i ugnjetena radnička klasa i mali akcionari, ali i penzioneri,
studenti i nezaposleni. U SzP-u su tvrdili da su skupili 20.000. Teško. Biće
prije upola manje, čisto da bude nerješeno sa onima na trgu.
Paradigma srpskih podjela u malom je, svakako, bilo i
prisustvo Sonje Karadžić, ćerke Radovana Karadžića na jednom, odnosno Darka
Mladića, sina Ratka Mladića, na drugom skupu. Oni su se, takođe, obraćali masi,
ne pretjerano zapaljivo, preovladavali su umirujući tonovi. I pozivanje na
budućnost.
Ma šta ko mislio o jednodnevnoj prohibiciji u banjalučkim
kafanama, kafićima i prodavnicama, ona je dala rezultat. Naravno da niko nije
mogao zabraniti pristalicama jednog ili drugog skupa da se obezbjede sa bar
litrom „žeste“ za usput, ali treba porazmisliti šta bi se desilo da im je
dozvoljeno da se razmile po gradskim birtijama i podmažu, a onda tako podmazani
negdje sretnu. Vjerovatno bi svjetski mediji tada imali razloga da više pažnje
posvete banjalučkom dešavanju naroda.
Na kraju, ali ne manje bitno, negdje na barikadama, dok su
policajci kunjali ili jeli burek, a u parku i na trgu se gromko zborilo o
izdaji i slobodi, o Bakiru i opljačkanim milionima, o prenesenim nadležnostima
i trendu opšte bježanije odavde, dogodio se brak. Nije patetika, svega mi, samo
čista, nepatvorena ljubav Dijane i Miroslava Saradžića koju nisu željeli da
krunišu nekog drugog dana. Štrčalo je tako njih dvoje, u vjenčanici i odijelu,
srećni i zagrljeni, na putu od matičara ka restoranu.
Nasuprot silesiji kolektivnog jada, nesreće i zavađenosti koja je tog ranog majskog
popodneva kružila Banja Lukom.
P.S. Srećniji od Dijane i Miroslava je vjerovatno bio
anonimni harmonikaš iz Gospodske ulice. Izašao je da svirajući od prolaznika
izmami koju marku, a dobio je trećinu prosječne mjesečne penzije u Republici
Srpskoj. Stotkom ga je častio neko čija plata iznosi petnaest prosječnih
penzija.
