Foto raport iz Ujedinjenog kraljevstva
LONDON
CALLING
Nije samo kurvin, nego i kurvin i svetački, i kraljevski i
pučki, i tuđi i svoj, pristanište svakojakog bluda i raspojasanosti, ali i
ropskog rada i izginuća. O Milvolu i Kanari Vorfu, o Kitu Stefordu i Margaret
Tačer, o Kemdenu i somu iz Temze, o Tube-u, pabovima, Sohou i Fantomu iz opere,
o gradu koji treba pamtiti ne samo po Big Benu i selfiju iz rashodovane crvene
govornice.
Piše: Mito Travar
„Šta ćeš na Čelziju,
ionako nećeš ući, otiđi na Milvol, čovječe, to je pravi engleski fudbal!“
Ovim riječima mi je autor bloga „Preko Drine“ nedvosmisleno poručio šta misli o mom gotovo
mjesec dana dugom, a jalovom nastojanju da prije odlaska u London isposlujem
akreditaciju za meč na „Stemford bridžu“, u ljutom premijerligaškom okršaju sa
Mančester Sitijem. Cijeneći da o sportu, pogotovo fudbalu, zna kudikamo više od
mene, poslušao sam. I nisam pogriješio. Džaba su me pojedini zdravorazumni
Englezi strašili da neću izvući živu glavu s meča, da niko ne ide sam na
Milvol, da mi taj hazard stvarno nije potreban...Sve je, naravno, prošlo bez
problema, umnogome zahvaljujući Karlu, atipičnom fanu Milvola koji je na putu
do utakmice čitao Uelbekovo „Pokoravanje“. Pokazao mi je gdje da kupim kartu,
upoznao me sa grupom navijača, a onda smo svi zajedno ušli na „Cold Blow Lane
Stand“.
„Go fuck your mother! Give him a ball, you fuckin' bustard!
You're all fuckin' pricks!“
Tako je armada par hiljada naoštrenih, nerjetko vremešnih
navijača ozloglašenog kluba sa „Den“-a, ispraćala gestove sudije, igrača
protivničkog Flitvud Tauna, ali i svojih miljenika kad ne znaju šta će s
loptom. Damari nekadašnje huliganske slave se i danas mogu osjetiti, ali samo
ako Milvol ispraši neki značajniji tim iz Lige 1. Za Flitvud je bilo dovoljno
uvaljati jedan komad. I zapjevati „No one likes us, we don't care“.
Doživljaj na „Den“-u je bio, zapravo, kraj jednog vrlo
inspirativnog i korisnog putešestvija po gradu koji i nije grad. London je
više, onako, kao planeta. A sve je počelo na Kanari Vorfu, gdje je smještena
zgrada Rojtersa. Pardon, Tomson Rojtersa, od kada se 2008. godine prisajedinio
sa kanadskom korporacijom.
Novija istorija kaže da su se njemačkim bombarderima, u
Drugom svjetskom ratu, Kanarsko pristanište i kompletno Pasje ostrvo, zbog svog
oblika viđenog iz vazduha, toliko sviđali da su se na njih redovno
„istovarali“.
Prvi pisani podaci za ovaj dio grada se vezuju za početak
16.vijeka, a unazad 20 godina Kanari Vorf je postao ono što je Volstrit u
Njujorku. Dokove i skladišta je zamijenila džungla od stakla i betona, umjesto
lučkih radnika sada japiji jurcaju za karijerama, a milijarde se obrću u
vrtlogu bankarskih, konsultantskih i osiguravajućih usluga. Mnogi tu i
propadnu. Oni koji uspiju, uglavnom žive kao mali bogovi. Recimo, Ukrajinac
koji je i projektovao kompletan taj arhitektonski džumbus. Sve je tu:
„Barclays“ - najjača engleska banka, za njom „J.P. Morgan“, „Northern Trust“,
HSBC, KPMG i sijaset znanih i neznanih akronima, koji nama ništa ne znače.
Kit Steford ne voli akronime. Kaže da oni zbunjuju ljude i
ne govore ništa. Voli da analizira ekonomska kretanja na svjetskom tržištu, da
pije pivo i da se druži sa Balkancima, između ostalog i zbog toga što mu je sin
oženjen Beograđankom. Živa legenda Rojtersovog finansijskog novinarstva,
68-godišnji bivši dopisnik iz Vašingtona, Japana, Singapura, Argentine i
vjerovatno najbolji predavač kojeg su u ovoj agenciji mogli angažovati, ponosan
je na to što mu je Margaret Tačer skuvala čaj dok ju je intervjuisao, a o
njenim, u narodu užasno nepopularnim ekonomskim reformama, ima pozitivno
mišljenje. Teško da će ijedan novinar kod nas dočekati da mu premijerka makar
plati, a kamoli skuva čaj, mada ko zna, ako i ona nastavi sa reformama...
Kao i kod nas, i u Londonu se novinari, nakon posla,
opuštaju u kafani, odnosno pabu. Naravno, ima i onih koji poslije posla
džogiraju, ali oni su, srećom, u manjini. Jedan od vrlo popularnih, ali i
poučnih pabova je „George“, kod London Bridža. Kažu da je tu još Šekspir
dolazio i za nekim od stolova kitio svoje drame i sonete. Uistinu, enterijer je
gotovo konzerviran, a vlasnicima, kojih je od Šekspirovih dana bilo poprilično,
zabranjeno je da bilo šta mijenjaju. Naravno, osim točilica za pivo, koje su
sada osavremenjene.
Kad ste već kod London Bridža, šteta je ne baciti pogled na
taj most koji je nekako zasjenjen popularnošću mnogo poznatijeg Tauer Bridža.
London Bridž, ovaj novi, izgrađen je 1973.godine na mjestu starog koji je
podignut 1729. Kada se svjetla noću popale, ako je vedro, sa siluetom čuvene anglikanske
katedrale St.Paul-a u daljini i vozačima kajaka u blizini, London Bridž postaje
vrlo romantično mjesto, čak i za one koji su operisnai od romantike. Naravno, i
Tauer Bridž je atrakcija koju ne treba propustiti. Redizajniran je više puta, a
poznat je po tome što se njegova konstrukcija, doduše ne tako često, diže i
spušta, što omogućava prolaz brodovima. Odmah uz Tauer Bridž se opružila i
London Tauer, tvrđava čiju je izgradnju započeo Viljem Osvajač, a bedemima je
opasao famozni Ričard Lavlje Srce. Mnogi su viđeniji Englezi u ovoj tvrđavi
mučeni i skončali, a danas je poznata po tome što se u njoj čuva kraljevska
kruna Elizabete Druge.
Ako niste ljubitelj opštih mjesta, onda možete i preskočiti
slikanje u crvenoj telefonskoj govornici. Tu fotografiju, iz nekog razloga,
imaju svi koji se vrate iz Londona, iako većina govornica uopšte ne radi. Drugo
londonsko opšte mjesto, Big Ben, kao dio Vestminsterske palate, u kojoj je
sjedište Parlamenta Ujedinjenog kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske,
vjerovatno ne bi trebalo preskočiti, pogotovo što ako se okrenete za 360
stepeni možete ovjekovječiti ili se provozati Londonskim okom, najveći
panoramskim točkom u Evropi, visine 135 metara. Ne zaboravite otići do
Vestminsterske opatije (Westminster Abbey), po kojoj čitav ovaj dio grada i
nosi ime i koja se nalazi tik uz palatu.
Ako volite hodati, kroz St.James Park za 20-ak minuta
stižete pred Bakingemsku Palatu, al' ne očekujte da vas kraljica ili neko od
njenog roda sa biskvitima dočeka na ulazu, pogotovo kad sastavi pljusak.
Nekom će možda pasti na pamet Pekam i pab iz jedne, kod nas
nekada megapopularne serije. Istini za volju, ako zalutate u Pekam i odlučite
da se raspitate o fenomenu zvanom „Only fools and horses“, većina domicijelnih
će vas gledati u čudu. Prvo: serija je snimana prije 40 godina i malo ko se
toga ovdje uopšte sjeća. Drugo: struktura stanovništva se ovdje dramatično
promijenila (o čemu bi Karl imao dosta toga da kaže). Treće: u gradu ima
nekoliko pabova pod nazivom „Nag's Head“ (Kobilja glava). U onom pekamovskom
je, zapravo, snimljeno samo par bravura Del Boja i Rodnija Trotera, a umjesto
njega možete svratiti do Covent Gardena. Osim Kobilje glave, tu možda naletite
i na neku od rasprodaja firmirane garderobe (mada ne garantujem), jer se ovdje, kao i u Oxford Street-u, nalazi
ogroman broj radnji takvog profila.
Ako, poput mene, ne volite firmirano, onda je vrijeme da sa
Covent Gardena ugrabite „Crnu liniju“ (Northern Line) i zapucate do Kemdena.
Teško da ćete u svijetu naći prijemčiviju i bogatiju ponudu onoga što se
svrstava pod alternativnu kulturu. Nemoguće je opisati čega sve ima tamo, iz
prostog razloga što ima svega. Tatoo i piercing, nakit, garderoba, muzički
instrumenti, namještaj, hrana, piće, umjetničke rukotvorine, vinil,
antikviteti...Neviđeno. Plus svjetina sa svih strana planete.
Kad izgladnite, na svakom koraku imate lokalni specijalitet
„Fish and Chips“, a ako niste za tu varijantu, probajte nešto originalnije. U
glavnoj kemdenskoj ulici imate „Blues Kitchen“, sasvim pristojan pab-restoran u
kojem sam odlučio da probam soma sa škampima. I donese meni soma simpatična
crnkinja zvana Vanesa. Ja je, onako neupućen, upitah je li som iz Temze, a ona
se odvali smijati, hoće da umre.
„Naravno da nije iz Temze, gospodine, somove dobijamo iz
Španije!“
„Aha“, rekoh. „A škampi, jesu li bar oni iz Temze?“, i onda
se oboje zacenismo.
No, nije šala da u Temzu zaluta razno zvjerinje, pogotovo
delfini, tuljani i kitovi iz Sjevernog mora. Takav slučaj je nedavno zabilježen
i kod „O2“ arene, futurističkog kompleksa smještenog samo jednu metro stanicu
od Kanari Vorfa, gdje sam bio smješten. U „O2“ se dešavaju mnoge bitne stvari,
npr. koncerti. Sumnjajući da će mi se ikad više ukazati prilika da „MUSE“, taj
melodični trio-fantastikus iz Devona, pogledam u Londonu, odletio sam u „O2“ i
razgalio se uz ono što je neko svrstao pod indi-rock, a ja svrstavam samo pod
rock. Razvalili su, ali plejlista je uglavnom bila sačinjena od posljednjeg
albuma - „Drones“.
Ako vam se desi da u Londonu pomiješate noć i dan - ne
paničite. Ako spavate samo par sati -nije ni to problem, što bi rekao jedan od
ovdašnjih „novinara“, jer grehota je spavati u Londonu. Ako se negdje izgubite,
samo potražite prvu stanicu „Tube“-a (metroa) i prateći oznake stići ćete na odredište.
Londonski metro je tata svih evropskih metroa - 12 linija koje premrežavaju
grad, za pola sata ste s jednog kraja na drugi. Zbog toga vjerovatno metroom na
posao idu i oni koji u garaži imaju parkiran „Bentley“ ili „Rolls Royce“.
Jednom takvom linijom možete do Trafalgar skvera i tamošnje Nacionalne
galerije.
Nacionalna galerija je izuzetno mjesto. Presjek pet vijekova
svjetskog slikarstva, od 16.-og do 20-og, sa imenima poput Karavađa,
Mikelanđela, Velaskeza, Brojgela, Monea i Van Goga, možete vidjeti samo ovdje.
Lično sam ostao oduševljen Rubensom i njegovim mističnim tamnim pejzažima poput
„Povratka sa polja“ ili dramatikom koja kipi sa „Samsona i Dalile“.
Ja nisam, ali vi možete skoknuti i do Muzeja „Madam Tiso“
ili „Šerloka Holmsa“. Vrlo su blizu, prvi u ulici Marylebone, a drugi naravno u
Baker Street-u gdje je genijalni Konan-Dojlov detektiv navodno živio.
Centralno mjesto na Trafalgar Skveru, kao simbol pobjede
Britanaca nad Napoleonom 1805.godine, zauzima Nelsonov stub. Legendarnom
admiralu, koji je u bici smrtno pogođen, pripisuju se najveće zasluge za brojne
trijumfe britanske mornarice. Skver je mjesto gdje se održavaju proslave,
koncerti, premijere filmova, razni performansi, ali i protesti onih koji se
osjećaju obespravljenima, od feministkinja do anarhista.
Pravi dragulj koji kriju uličice oko Trafalgara su pozorišta
- ima ih na desetine. U većini možete pogledati fantastične predstave-mjuzikle,
kakvih ima još samo na Brodveju. Nakon premišljanja da li ući na „Fausta“ ili
„Les miserables“, odlučih se za treću (i
najbolju) varijantu - Phantom of the opera. Pogledao sam ga tamo gdje je
održana i premijera, prije tačno 30 godina - u „Her Majesty's Theatre“.
Nemoguće je opisati ili prepričati svu raskoš i ljepotu Lojd Veberovog
muzičko-scenskog spektakla, čiji mi akteri dva i po sata nisu dozvoljavali da
trepnem. Ako ni zbog čega, zbog „Fantoma“ je vrijedilo doći u London.
Nemam još mnogo vremena. Teške teme poput mogućeg Brexita -
odnosno istupanja UK iz EU, ostavljam Britancima. Dan „D“ im je 23.jun ove
godine, a veliki problem, kao i kod nas, kako motivisati mlade da izađu na
referendum. Ni najvispreniji analitičari se ne usuđuju da prognoziraju ishod.
Od Trafalgara, kroz neonske zavjese i žamor Pikadilija, skrečem do Sohoa i paba
„Crown“, gdje sam proteklih dana bio čest gost. Umjesto „Tetley's“-a salivam
neku njihovu „Ale“ varijantu i hvatam se zadnjeg metroa do Kanari Vorfa, mjesta
sa kojeg sam krenuo i na kojem ću završiti. Nadam se - i vratiti.
